love-ghost“Nedostaješ mi. Nedostaje mi izraz tvog lica u onim sretnim, iskrenim trenucima. Nedostaje mi mašta u tvom glasu i zajedničko ispijanje kave.

Nedostaje mi ono naše sitno prepucavanje i tvoje ulijetanje u svaku moju rečenicu, koje je svakog iritiralo, ali… mene ne… ni malo.

Nedostaje mi kako smo si nadopunjavali misli. Kako se kućom širio smijeh i kako su sve naše lude ideje imale smisla.

Nedostaješ mi. Sve je isto, ali ništa nije kao prije. Zidovi su i dalje iste boje. Ulica je i dalje prašnjava i pusta i u vrtu se smjenjuju godišnja doba. Klinci iz susjedstva svakim su danom sve veći i luđi. Krov i dalje prokišnjava, a ja se i dalje volim stisnuti pod dekicu kraj kamina.

Glazba je još ista, barem ona koju smo skupa slušali. I naše su slike iste i nije ih još nagrizao duh vremena. Ali moje oči nisu.

I njima nedostaješ. Ne vole ono što sad na tebi vide. Ne vole tamu koja te obavija i tugu koja ti se razljeva licem. Ne vole tvoje udaranje vratima i prezir koji im tvoj pogled uzvraća.

Nedostaješ mi. A posvuda te ima. I u mojoj kosi i na mojoj koži i na mome licu i u svakom kutku sobe. U ladicama, na policama. U svakoj boji, u svakoj šalici kave. Samo ti to ne vidiš i kraj mene i kroz mene prolaziš kao duh.

Koliko još puta moram reći: Nedostaješ mi?!”

M.K.

Prije je ovdje pisalo što sve radim, gdje sam sve uspješna, ali uspjeh je relativan pojam zar ne?

Pišem jer volim pisati, jer je to svijet u kojem sama krojim pravila, jer mi je to ponekad bijeg a ponekad odušak. Moja terapija.

Ako ti se sviđa, drago mi je. Ako ne i to je okej. Nismo svi za iste stvari 🙂

Komentari

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.