Moja priča… I dio…

Spoj-ljubavni-par-640x426Pišem vam nešto iz malo drugačije ženske perspektive. I ja sam zeznula… Ne, možemo uvijek muškarce kriviti za sve. Ali ne mogu si pomoći. Gruba sam, bar ću tako zvučati… Glasna, direktna, onako bez dlake na jeziku. I toliko sita nekih stvari…

Zašto? Možda će zvučati glupo ali, sve mogu sama. Ne treba mi nitko i ne dam se, iskreno i otvoreno ću reći: zajebavat.

Ako sam prosta, ovo nije tekst za vas. Nije ni cijela stranica.

Dosta mi je razmaženih frikova, maminih sinova, lijenguza i pametnjakovića, posesivnih likova i nesposobnjakovića.

Da imam 30. I što onda? Kažu: nisi se udala. Kažu: nemaš djece.

I?

Da sam htjela udala bih se. Da sa sam htjela dijete, već bih rodila šestero. Ovako živim u svom stanu sa svoje 4 mačke i uživam. Povremeno upadnem u neku vezu. Vjerojatno slučajno, al’ se ne zadržim dugo. Barem nisam… do njega…

Uletio mi je u život, taj, posve neobičan momak. I visok i crn i zgodan i lijepo građen i sposoban i razuman. San snova, netko bi rekao.

I krenuli mi… petljati nešto… kave, izlasci. Počeli sve više “visjeti” kod mene. Momak sve bolji. Kuha, pere, posprema, obožava moje mace. Kupuje im hranu i igračke i one penjalice… jer, mace to vole ne? (Bože pomozi!)

Sex pitate se? Nemam riječi… zna mali pos’o. Di je greška? Prođe, mjesec, pa dva, pa šest, pa godina… živimo skupa. Upoznali starce, da i to odradimo. Sve klapa, sve štima. I meni zatilta u glavi: Udaja???

Neeee… nema udaje. Drama, sto drama i sto zavrzlama. Neću se ja udati. Djeca? Kakva djeca? I morala sam, k’o divlja životinjica u kavezu, pritisnuta o zid napravit sranje.

A on je, prelazio preko svake moje gluposti. Dok je mogao. Trpio je dugo. A onda je otišao. skupio svoje stvari, ostavio poruku: “Volim te i čuvaj ‘djecu’ i tata sad ide, jer mama nije normalna.”

I otišao.

zenskiispitOn. Moj mister savršeni. Moje čudo od čovjeka. Zvala sam ga na mobitel – isključen. Kod njegovih – ne znaju gdje je. Facebook – ugasio? Kako čovjek samo tako nestane bez traga?

Urlala sam, a mace su se sakrile na one njegove improvizirane penjalice i gledale me optužujućim pogledima.

“Kriva sam, znam.” Sjela sam na pod i plakala. Prošlo je mjesec dana, ne spavanja, plakanja, nezainteresiranosti za čitav svijet. Kao zombi tumarala sam tamo kud sam morala. Skužila da ljudi fakat nekad s razlogom odu kod psihića. Prestala sam se rugati “budalama koje se ne znaju nosit s prekidom”. Jer ja se nisam znala s time nositi…

To be continued…

B.

Komentari

Amazonke.com

Mi smo redakcija APortala a vi čitate članak s našom preporukom :)

You May Also Like

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.