Odabrana…

Neke su noći obilježene, kao i neki ljudi. Neki se scenariji uvijek ponavljaju. I neki se ljudi uvijek iznova rađaju. Poneki shvate da ništa nema smisla i da od tog ne mogu pobjeći. Poneki misle da sve ima smisao i uporno pokušavaju živjeti normalno. A onda se jednog jutra probude u svijetu koji više nije “njihov”, ne shvaćajući da su ionako živjeli u iluziji…

Još jedan obični utorak. Maglovit, siv i težak. Još jedno obično veče i još uvijek iste zvijezde, na istom nebu. Još uvijek isti odjek koraka iza nje. Još uvijek isti jezivi osjećaj nemoći.

Njena ulica. Njena kuća. Njena vrata. Ključ, brava, svijetlo. Sigurnost.

No je li zaista sigurna?

Umorne ruke odlažu stvari na ormarić u predsoblju. Skida cipele i penje se uz stepenice. Ulazi u kupaonicu, pušta vruću vodu i u nju sipa sol i mirodije. Brzo skida haljinu i ulazi u kupku. Voda opušta napete mišiće dok ona raspliće kosu i naslanja je na rub kade.

Kapci su teški. Misli su sumorne. Tone u neki san…

Odjednom osjeća hladnoću ispod gole kože. Svjetla oko nje su blještava a obrisi mutni. Čuje glasove, ali ne može razaznati odakle dopiru. Kožu joj probada bol. Osjeća hladnoću i peckanje igli, osjeća tekućinu koja joj struji kroz vene i naglo žarenje u prsima.

Odjednom pokušava uloviti dah, ali ne može. srce joj zakuca brže, pa još brže, pa potpuno poludi. U trenutku napravi kabum. U glavi osjeti udar vrućine i muk. Srce ne kuca, ona ne diše, a živa je.

Je li živa? Gdje je? Kroz glavu joj prolazi panika, ali ne može otvoriti oči. Ništa ne može čuti. Nijedan mišić njenog tijela ne može se pomaknuti.

“Jesam li se možda utopila u kadi i sad ležim na stolu za obdukciju? Mrtva?” – pomisli.

A tren zatim osjeti ponovni ubod igle. Kroz tijelo joj krene nešto toplo i ljepljivo. Razlijeva se njenim žilama i putuje do njenog srca, a kad ga dotakne ona poludi i počinje se tresti. Još trenutak dva u potpunom je bunilu, a zatim se budi, u kadi, voda je i dalje vruća, kada tek na pola puna.

“Samo sam sanjala” – pomisli i spusti glavu pod vodu kako bi smočila kosu.

Nakon kupke, dugo se maže uljem, koža joj je suha i umorna. Zamata se u ogrtač i uvlaći u postelju. Njega naravno ponovno nema…

Umorna, tone u san. S prvim zrakama sunca budi je užasan osjećaj vrišteće, žareće boli na licu. Ustaje, staje ispred prozora i počne gorjeti. Vrišti i bježi u kut. Prestravljena.

“Što mi se to događa?” – sklupčana uz zid, dahće ali ne osjeća zrak u plućima. Gleda ruke na kojima opekotine iscjeljuju na očigled i osjeća da joj se u prsima izgubio puls.

Ustaje, držeći se zida i sjene. Odlazi do kupaonice i gleda se u ogledalu. Sve je normalno. Izgleda potpuno isto kao jučer. Ali kosa joj je nekako bujnija. Crte lica izraženije, usne punije, oči mrvu blistavije. “To nisam ja.”

“Izgledaš prekrasno”. – čuje njegov glas i osjeća toplinu njegova zagrljaja oko svojeg struka.

“Sad si ista kao ja.” – okreće je prema sebi, a ona ustukne užasnuta, dok se njegovo lice mijenja i očnjaci kao u vampira niču iz njegovih usta.

Brzim pokretom ugrize se za ruku i pritisne je o njena usta.

Ona ga odgurne i pokuša pobjeći.

“Gdje ćeš? Pij ludo.”

Prestravljenost u njenim prsima raste. A spoznaja da nema gdje ubija je. vani je sunce od kojeg gori. Ovdje u stanu je on koji je tjera da postane čudovište.

“Neću.” – prodere se i sleti niz stepenice.

“Hoćeš.” – prišapne joj on stvorivši se iza nje. Tren zatim pritisne je o zid i stavi joj svoje zapešće na usta. Ona se bori i pokušava ga odgurnuti, ali miris krvi je toliko jak da naposljetku posustaje, grabi njegovo zapešće i pije kao sumanuta. Tijelo joj preplavljuje snaga kakvu nikad nije osjetila. Odjednom vidi sve i čuje sve.

“Pogledaj se sad”. – govori joj on i dodaje zrcalo.

I dalje je to ona, ali posve drugačija. Prelijepa, savršena ali zla.

ad231c29c34f5bef_beautiful_woman_with_vampire_facelift“Nisi zla i nećeš izgorjeti na suncu. Ovdje si da pomogneš očistiti smeće među ljudima i jedna si od rijetkih koje tu mogu.”

“Zašto ja? Nisi me ni pitao, da li to želim?”

“Nije bilo na tebi da o tome odlučuješ. Ti si odabrana. I to je jednostavno tako.” – sjeo je za stol i upalio cigaretu.

“Odabrana? Od koga, čega, s kojim pravom? Zar ću ubijati ljude da bih preživjela?” – vrištala je.

“Ako to želiš da. Ali ne moraš, imamo dovoljno zaliha krvi da od nje živimo sljedećih deset godina. A i dalje možeš jesti normalnu hranu i živjeti kao obična žena. Samo mi se nekako čini da to više nećeš htjeti. Jer… budimo realni. Možeš imati cijeli svijet a ti bi radije bila obična tajnica u uredu onog debelog majmuna kojeg zoveš šefom?”

Šutjela je.

“Ne znaš za što si odabrana. Ne znaš da si privilegirana i ne znaš da si dar čovječanstvu. A svaki dar ima i svoju mračnu stranu. Vidjet ćemo kud će tebe tvoja odvesti Mon cheri.”

Uzdahnula je i osjetila kako joj srce ponovno kuca. Spoznaja da je i dalje živa potpuno ju je prestravila…

To be continued…

Marija Klasiček

 


Marija Klasiček

Autorica, kolumnistica i nagrađivana umjetnica, Marija je vlasnica portala Amazonke.com i glavna urednica. Svoju ljubav prema umjetnosti, spojila je kroz pisanu riječ i note. Uz to što potpisuje sva svoja glazbena djela, aktivno sklada i za mnogobrojne estradne umjetnike. Za sve što napiše kaže: “To je napisao život… nisam ja.” 

Komentari

Bol, Lisa Gardner,bibliomanija, Ana Čaić Blažević, APortal,majka, dijete