Mislila sam da ćemo ostarjeti zajedno. Zamišljala sam naš dom i našu djecu. Sad dok si još ovdje, ali te zapravo nikad nema, zatvorim oči i zamišljam život bez tebe.

Neću ti lagati, taj prizor nije lijep. I previše mi je stran. Još uvijek ne znam kako čovjek nauči živjeti na pola. Između onog što jest i što bi htio.

A ja ne želim više iste stvari, jer više nisam ista. Ne sanjarim i ne dopuštam si lažna nadanja. Ne dopuštam si više ni priznati kako se osjećam, jer znam… proći će.

Samo to je istina na ovom svijetu – sve prolazi.

I rušim ideale o ljubavima koje su nepobjedive i bajkama s happy endom. Znam.

Ali netko i to mora. Biti bahat i grub i reći da bajke ne postoje. Ovo je stvarni svijet i u njemu ne znam ni da li me vidiš, još manje da li ti išta više značim?

Želim ti samo poručiti da i ti zatvoriš oči i zamisliš svoj život bez mene.

I kakav je prizor?

M.K.

Komentari

Prije je ovdje pisalo što sve radim, gdje sam sve uspješna, ali uspjeh je relativan pojam zar ne? Pišem jer volim pisati, jer je to svijet u kojem sama krojim pravila, jer mi je to ponekad bijeg a ponekad odušak. Moja terapija. Ako ti se sviđa, drago mi je. Ako ne i to je okej. Nismo svi za iste stvari :)

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.