Mislila sam da ćemo ostarjeti zajedno. Zamišljala sam naš dom i našu djecu. Sad dok si još ovdje, ali te zapravo nikad nema, zatvorim oči i zamišljam život bez tebe.

Neću ti lagati, taj prizor nije lijep. I previše mi je stran. Još uvijek ne znam kako čovjek nauči živjeti na pola. Između onog što jest i što bi htio.

A ja ne želim više iste stvari, jer više nisam ista. Ne sanjarim i ne dopuštam si lažna nadanja. Ne dopuštam si više ni priznati kako se osjećam, jer znam… proći će.

Samo to je istina na ovom svijetu – sve prolazi.

I rušim ideale o ljubavima koje su nepobjedive i bajkama s happy endom. Znam.

Ali netko i to mora. Biti bahat i grub i reći da bajke ne postoje. Ovo je stvarni svijet i u njemu ne znam ni da li me vidiš, još manje da li ti išta više značim?

Želim ti samo poručiti da i ti zatvoriš oči i zamisliš svoj život bez mene.

I kakav je prizor?

M.K.

Prije je ovdje pisalo što sve radim, gdje sam sve uspješna, ali uspjeh je relativan pojam zar ne?

Pišem jer volim pisati, jer je to svijet u kojem sama krojim pravila, jer mi je to ponekad bijeg a ponekad odušak. Moja terapija.

Ako ti se sviđa, drago mi je. Ako ne i to je okej. Nismo svi za iste stvari 🙂

Komentari

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.