Spoznaja da više nije ljudska plašila ju je. Bojala se izaći na ulicu. Bojala se svog odraza u ogledalu. Bila je ista ali posve drugačija. 

Život joj se činio besmislenim kao i samo postojanje. 

S njim, nije razgovarala. Krv je odbijala piti a hrana joj se gadila. Nekoliko dana provela je sklupčana na krevetu poput izgubljenog mačeta u kartonskoj kutiji, a onda se sve ponovno okrenulo naglavačke.

ad231c29c34f5bef_beautiful_woman_with_vampire_facelift

-“Ustani” – proderao se. A ona je trznula glavom, prenuvši se iz beskonačne kolotečine misli koje su se vrtjele u krug. Nije se htjela pomaknuti. Nije htjela disati ni postojati, ali nije vladala svojim tijelom. Ustala je kao hipnotizirana.

– “Vrijeme je da krenemo, obuci ovo.” – dobacio joj je crnu vreću a ona je poskočila za njom poput gazele da je ulovi. Obukla se u trenu. Utegnuto tijelo lako je kliznulo u crni, uski triko koji je bio kao skrojen po mjeri. Čudila se tome, ali njeno je tijelo radilo van njene kontrole. Crne tenisice, crna jakna, ruke same podizale kosu, vezale u rep. U trenu bila je spremna, ne znajući za što.

-“Idemo.” – naredio je. I njeno je tijelo krenulo dok joj se um svađao s njim.

-“Umukni.” – odbrusio joj je. -“Ali nisam ništa rekla!” – oglasila se nakon višednevne šutnje.

-“Drago mi je da nisi izgubila dar govora. Ali utišaj svoje misli, suviše su glasne.” – čula ga je u svojoj glavi i prestravila se.

Mi možemo komunicirati telepatski – začudi se. 

-“O da Mon cheri. Bilo bi zgodno da prestaneš biti tako prokleto zbunjena. Iako djeluje ljupko, zapravo je silno naporno. Barem starom lovcu poput mene.” – uzvratio joj je misao, koja je prodrjela u njen um, gotovo nasilno. I shvatila je da se uzalud trudi blokirati išta što on radi.

“Njegov sam rob.” – pomisli.

-“Nisi. Samo si primorana slušati me dok ne prihvatiš da si to što jesi.” – odgovorio je.

-“Misliš nakaza???!”

-“Prije bih rekao čudo.”

“Ne dijelimo mišljenje” – uzdahnula je ali joj telepatska komunikacija više nije predstavljala toliki problem.

Osvrnula se oko sebe i spazila da već neko vrijeme sjedi u automobilu koji juri ulicama grada. Nije se sjećala kako je tamo dospjela niti je znala kamo idu.

-“Dok se tvoj um bavi glupostima, tvoje tijelo radi ono za što je programirano.”

-“Što bi to točno trebalo biti?” – proderala se, shvaćajući da može preuzeti kontrolu ako to zaista naumi i okrenula se prema njemu.

-“Tako je već bolje. Sjedni mirno i uskoro ćeš saznati.” – odgovorio joj je normalnim glasom, kao nekad, dok su bili običan ljudski par i vodili obične, normalne ljudske razgovore.

“I to će se vratiti. I dalje te volim” – čula je njegovu misao, ali samo je zatvorila oči. Nije više bila sigurna ni tko je ni da li želi postojati. Ljubav joj je bila posljednja stvar o kojoj bi uopće mogla misliti.

Uskoro se automobil zaustavio a njeno se tijelo samo pokrenulo. Hodala je bešumno iza njega, promatrajući okolinu. Zaprepastila ju je činjenica da tako dobro vidi u potpunom mraku. Odjednom je osjetila navalu adrenalina i pojurila. Instinktivno. Predatorski. Skočila je na prikazu ispred sebe i zarila joj očnjake u vrat, režući žilu kucavicu, a zatim rukama obuhvatila glavu i istrgla je. Okrenula se oko sebe shvativši da je opkoljena, ali nije je bilo strah. U njoj se probudilo nešto iskonsko. I ona više nije bila ona.

Kako su prikaze kretale u napad na nju, tako ih je svladavala. Udarajući, trgajući im udove. Derući im kožu i vene očnjacima. Puls joj je bio jak, a adrenalin udarao u svakoj stanici.

-“Točno 4 i po minute. Nije loše za početnicu. Idemo”. – odjednom ga je čula i okrenula se. Kao da se prenula iz sna.

Oko sebe vidjela je more leševa, razbacanih glava i udova iz kojih je liptala krv. Instinktivno je rukom prešla preko usana, a zatim povratila.

-“Ubila sam ih! Ja sam ih sve ubila!!!” – vrištala je dok je njeno tijelo ubrzanim koracima, poslušno hodalo za njim.

-“Ne, spasila si mnogo ljudskih života, pogledaj.” – pokazao joj je rukom na izlazeće sunce a zatim na razasuta tijela iza njih. Sunce ih je palilo i svi ti iskidani udovi i krv koja je iz njih liptala pretvarali su se u prah pred njenim očima.

Stajala je na suncu i nije gorjela.

-“Oni su vampiri. Poput nas?!” – pogledala ga je začuđeno.

-“Vampiri da. Poput nas, ne. Nemoj me vrijeđati.” – odbrusio joj je i povukao je u auto, koji je pojurio poznatim joj ulicama koje su na jutarnjem svjetlu izgledale potpuno drugačije, a opet posve isto.

-“Što smo mi?” – pitala se.

-“Oni koji štite. Dovoljno je da za sad to znaš.” – odgovorio joj je na glas, okrenuo se prema njoj i pomilovao je po kosi.

Kad su stigli u stan. Skinuo je s nje odjeću. Napunio joj kadu vrućom vodom i spustio je u nju nježno poput djeteta.

Okupao ju je, osušio joj kosu, omotao je ogrtačem i odnio u krevet. Sve vrijeme ga je šutke promatrala. Sjedio je pokraj nje i milovao je po kosi.

Odjednom nije se više osjećala tako prljavom, ali i dalje nije znala tko je.

-“Spavaj Mon cheri. Spavaj. Sve će uskoro doći na svoje…” – šaptao joj je a ona je tonula u san, shvaćajući da je njen stari život zauvijek završio.

 

1-x-font-b-Vampire-b-font-Diaries-style-Cat-Catwoman-font-b-Mask-b-font

 

To be continued…

Komentari

Prije je ovdje pisalo što sve radim, gdje sam sve uspješna, ali uspjeh je relativan pojam zar ne? Pišem jer volim pisati, jer je to svijet u kojem sama krojim pravila, jer mi je to ponekad bijeg a ponekad odušak. Moja terapija. Ako ti se sviđa, drago mi je. Ako ne i to je okej. Nismo svi za iste stvari :)