Ponekad prekasno shvatiš da ne možeš mijenjati ljude. Ali kad shvatiš osjetiš olakšanje. I odlučiš pustiti da vrijeme učini svoje i da život ode putem kojim treba ići. Ne možeš nikad, nikog natjerati da te voli i da te razumije. Svijet jednostavno tako ne funkcionira… 

Možeš uživati dok traje. I možeš osjećati ponos na lijepe uspomene kad završi. I moraš se pomiriti da je kraj, ma koliko boljelo…

Priznati pogrešku – nije baš u mome stilu. Barem ne na prvu. A kad priznam obično mislim da sve mogu ispraviti. No neke greške su neizbrisive. Ostave ožiljak. Dubok i bolan. I svaki put kad prstom prijeđeš preko tog dijela kože, osjetiš žarenje. Nije ta bol fizička. To je bol uspomena.

Najgore je živjeti s tuđim greškama, a nositi ih kao svoje. Misliti da nisi učinila dovoljno, makar si dala i previše. I brojiti dane koji nemilosrdno prolaze.

Još toliko toga želiš. Još o toliko toga sanjaš, ali ne vidiš smisao.

Pitam se, što bi ljudi učinili kada bi znali točno koliko vremena imaju na ovom svijetu? Kad bi znali točan trenutak kad će umrijeti.the-science-behind-ghost-sightings-131028-shadow

Mnogi bi smišljali kako to izbjeći. U to sam sigurna.

Ali pitam se… bi li mnogi koji šute napokon skupili hrabrosti i rekli svom šefu da ih iritira i dali otkaz. Bi li nazvali brata i pomirili se s njim nakon godina svađe? Bi li onoj koju vole napokon došli na vrata i rekli te dvije obične riječi koje toliko prokleto mnogo znače: – Volim te.

Jednostavno je. Volim te.

I da li bi oprostili? Sve ono što misle sad da ne mogu oprostiti?

I što kad bi znali točan trenutak kad će osoba koju vole a odbacuju otići s ovog svijeta? Bi li tad promijenili mišljenje, bi li tad bili dovoljno hrabri i rekli to toliko važno volim te.

VOLIM TE.

Neće oni koji trebaju ovo čitati. U to sam sigurna. A ja ću im milijun puta reći i pokazati da ih volim. Prije nego odem. I znam da će ih boljeti i znam da će plakati i znam da će se vraćati u svaki trenutak koji su propustili provesti sa mnom, pitajući se: zašto?

I peći će onaj ožiljak na koži i onaj ožiljak na duši.

Zato je bolje da ne znaju koliko će živjeti. Suočeni sa smrti, svojom il’ tuđom ljudi se il’ osvijeste ili izgube.

Tako je jedino i pravedno, zar ne?

Marija Klasiček

Prije je ovdje pisalo što sve radim, gdje sam sve uspješna, ali uspjeh je relativan pojam zar ne?

Pišem jer volim pisati, jer je to svijet u kojem sama krojim pravila, jer mi je to ponekad bijeg a ponekad odušak. Moja terapija.

Ako ti se sviđa, drago mi je. Ako ne i to je okej. Nismo svi za iste stvari 🙂

Komentari