Kad je napokon otvorila oči, sve joj se činilo mutno i beživotno. A zatim je oko nje sve bljesnulo. Otpuhnula je pramen kose s lica i pridigla se. Ležala je na velikom krevetu, ušuškana u najtopliji i najnježniji prekrivač na svijetu. Rukom je lagano prešla preko zlatom izvezenih slova koje nije razumjela ali su joj se činila poznata…

-“To su rune.” – začuje poznati glas i podigne pogled na najljepšu sobu koju je ikada vidjela.

red romantic bedroom

 

-“Dobrodošli kući Vaše Veličanstvo.” – uz duboki naklon obrati joj se pater Johnes.

-“Oh.. molim vas, molim vas nemojte me tako oslovljavati… ja, ovaj… nisam ta…”

-“Ah, potpuno predvidljivo. Prisutan je visok stupanj blokade i apsolutna amnezija. Zaštita je dobro funkcionirala svih ovih godina.” – dobaci netko iz kutka sobe. Ona se pridigne da bolje baci pogled.

U kutu sobe stajao je mladić, od svega dvadesetak godina, po njenoj osobnoj brzopletoj pretpostavci, s naočalama na nosu i crnom raskuštranom kosom. Pomalo ju je podsjećao na Harryja Pottera, kojeg je čitala kao srednjoškolka.

-“Nemoj da te zavara izgled.” – dobaci on, zavrti se oko sebe i pretvori u gorostasa.

Ona se prestravi i zatvori oči, a tren zatim kraj nje na krevet sjedne isti onaj crnokosi dječak.

-“Seko, drago mi je da si se vratila kući.” – utisne joj poljubac u obraz a ona razgorači oči.

-“Seko??” – upita jedva šapćući.

-“Da, ja sam tvoj stariji brat George. Jedini od dvanaestorice braće koji te ne želi ubiti. Ostali i dalje vjeruju da si ti ubila majku i oca kako bi vladala Zemljom. I da si TI (uvuče joj se u lice kako bi to još više naglasio) pustila onu pošast na ljudski rod. Ali ja znam da nije tako.” – smiri glas i sjedne pokraj nje.

-“Moji su roditelji umrli u prometnoj nesreći dok sam bila djevojčica. Odrasla sam u sirotištu. Nemam braće!” – prodere se ona prestrašeno te iskoči iz kreveta. Dotakavši pod bosim nogama osjeti vrtoglavicu i padne na koljena. Pater Johnes joj priskoči u pomoć i podigne je na noge te polegne nazad u krevet.

-“Djevojke, liječnika!” – poviče George i u trenu, masivna crvena vrata sobe, rastvore se te mnoštvo prelijepih sobarica uleti u sobu uz duboke naklone i uzvike: “Vaše Veličanstvo.” Iza njih mirno je koračao Damien u pratnji prelijepe djevojke i tanašnog, brkatog muškarca u odijelu.

Još uvijek pod utjecajem vrtoglavice i straha prepustila se nježnim rukama doktora koji joj je mjerio puls i slušao disanje, zatim gledao oči, mjerio tlak i izvodio sve ono što doktori inače rade. A zatim je njegova, pretpostavila je asistentica iz torbe koju je nosila izvukla bodež te ga predala doktoru. On je prije no što se snašla bodežom prerezao njen dlan, položio ga iznad staklene posude, zatim joj liznuo krv i promatrao zatim kako rana zacjeljuje i nestaje.

-“Oporavlja se podosta brzo, ali slabokrvna je i potpunoj jezi. Pet bočica čiste krvi dnevno uz normalne ljudske obroke, te preparate koje ću sada prepisati, obavezno treba uzimati. Ostavit ću osoblju upute. Ukoliko bude odbijala krv, (naglasi to i pogleda je duboko u oči) dobit će je prisilno intravenozno.” – uz dubok naklon prema njoj, Georgeu i Damienu, doktor završi svoj rad i povuče se iz njene sobe.

Bila je potpuno bez riječi. Medicinska sestra ostala je uz nju te ju u satima koji su se smjenjivali hranila, davala joj injekcije, vitamine i krv, naravno intravenozno jer ju je Evelin odbijala piti.

Pater Johnes i George navraćali su svako malo da vide kako je, ali je odbijala s njima razgovarati.

Sljedećeg jutra nakon što je ponovno odbila prihvatiti činjenicu da su braća, George je ljutito uzviknuo: “Možda ćeš željeti slušati svog muža ako mene već odbijaš doživjeti.” – mrko frknuo i izjurio iz sobe.

-“Muža?” – promuca ona.

Pater Johnes sjedne na krevet do nje i kaže joj. “Vaše Veličanstvo, znam da je ovo teško za prihvatiti ali vi niste ljudsko biće i nikada niste niti bili. Usađena su Vam prije pet godina tuđa sjećanja, kako bi Vas se zaštitilo i sakrilo dok se u Monarhiji ne uspostavi red. Ustanovljeno je da niste krivi za smrt svojih roditelja, ali većina vaše braće odbija vjerovati u to. Moram napomenuti da je pet vaših ljudskih godina, jednako razdoblju od pet tisuća godina u našem svijetu.”

-“Oh…” – uzdahne smušena.

-“Damien je Vaš suprug. Nemojte se bojati. Bio je s Vama sve vrijeme. I dok ste hibernirali u zaštitnoj komori i dok ste živjeli skriveni u ljudskom svijetu. Sve ovo ga je kao i Vas umorilo. I važno je da znate kako nikako niste krivi za demonska razaranja koja su pogodila ljudsku vrstu. Tko ili što je u pozadini toga, nažalost tek moramo saznati. Što god to bilo, zatrovalo je srca i umove vaše braće, bojim se, do nepopravljivih razmjera.”

Zatim je ustao, naklonio joj se i izašao iz sobe. Na tren je ostala sama. Zagledala se u infuziju koju je primala i bočicu krvi na stolu.

Ništa od svega što je doživjela i čula nije joj imalo smisla. A zatim je čula njegove korake. Niz leđa joj je pojurila struja uzbuđenja kakvu dugo nije osjetila.

– “Mon cheri. ” – oslovi je i ona podigne pogled prema njemu, a on se privije uz nju i poljubi je kako nikad do sad nije. Barem ne dok je bila ljudska…

To be continued…

826458

Prije je ovdje pisalo što sve radim, gdje sam sve uspješna, ali uspjeh je relativan pojam zar ne?

Pišem jer volim pisati, jer je to svijet u kojem sama krojim pravila, jer mi je to ponekad bijeg a ponekad odušak. Moja terapija.

Ako ti se sviđa, drago mi je. Ako ne i to je okej. Nismo svi za iste stvari 🙂

Komentari