Nedostaješ mi…

Danas sam slomljen. Ne mogu si pomoći. Nova je godina, a mi nismo zajedno. 

Sve naše počelo je na jednu običnu Novu godinu, ne tako davno, ali ipak je cijeli jedan život prošao od tad i ona je već i zaboravila da postojim. 

Sretna je. I ja sam sretan zbog nje. Ali danas mi tako prokleto nedostaje.

Nedostaju mi njene oči, njene ruke. Njene usne… i to nježno, slatko lice.

Nevino. Zauvijek moje ali zapravo tuđe…

nedostaješ

 

Ne možeš nekad glumiti radost. Ne možeš se veseliti ako ti se srce iznutra kida i nedostaje mu cijeli jedan mali svemir koji se krije u samo jednim očima.

Ne možeš. Neke se stvari dogode samo jednom i traju zauvijek. Iako stanu, ne prestaju. Čudno za objasniti. Nisam prvi koji o tome priča. Mnogo se mojih frendova oženilo s dobrim curama, koje zapravo nisu bile ljubavi njihovih života. Voljene su i poštovane. Žene, majke, kraljice, ali…

Tako ću i ja jednom. I nadam se da ću je jako, jako, jako voljeti. Ali ljubav svog života već sam imao i takav osjećaj nikada se više ni približno nije probudio u meni. Nije me izluđivalo, nije u meni titralo, nije me boljelo s nijednom, kao s njom.

I sad me boli. A završilo je, odavno.

Nevjerojatno kako ti netko može nedostajati i kako sve može odisati tom osobom, iako godinama nije prošla kroz ta vrata. Kako možeš imati osjećaj da jastuci još mirišu po njenom parfemu i kako ti može nedostajati čak i bijes u njenom glasu. Možeš još uvijek osjećati žarenje potpuno zasluženog šamara na obrazu i onaj zvuk treska vratima i odjek potpetica dok je silazila niz stepenice.

I zvuk tišine nakon toga. Toliko moćan, toliko jak. I osjećaj iščekivanja, njenog povratka, koji se nikad nije dogodio.

A danas, danas mi se desio taj prokleti dejavu. I bilo je sve u redu do tog trena. Dok nisam ušetao u kuhinju koju je ona uredila i ja ništa u njoj nisam mijenjao, osim frižidera koji se u međuvremenu pokvario… i otvorio prozor da pustim malo svježeg, zimskog zraka.

Puhnuo je vjetar, dok sam si radio tost.. podigao zavjesu, i zafijukao je zvuk uzavrele vode za kavu. Netko je ispod prozora viknuo Marine i ja sam se vratio u jedno takvo, prohladno jutro. Ona je stajala samo u majci i onim svojim cofastim papučama i radila nam kavu a ja sam joj prigovarao da će se prehladiti. Nije me slušala pa sam ljut otišao u boravak, a ona je nakon što je zgotovila kavu viknula: “Marine.”

window

Ton glasa, hladnoća zraka, zvuk ključale vode, miris tosta, sve je bilo isto. Tren sam stajao tako, gledajući od kud će se pojaviti, a onda sam se trgnuo i bacio pogled kroz prozor. Ispred zgrade stajali su prijatelji. Netko je od njih viknuo moje ime, jer su vrata zgrade bila zaključana a oni onako pripiti nisu se sjetili da postoji zvono…

“Sretna Nova Godina frende…” – ljubili su me redom, i ulazili u stan, kad su se već svi ugurali u hodnik i veselo brbljali gledajući gdje će spustiti svoje turove prije nego im doguram kavu, još tren sam stajao kraj otvorenih vrata i gledao prazno stubište.

Ne znam čemu sam se nadao.

Ali jako je boljelo. I sad boli.

 

Marin

Komentari

Marin Bijelić

Mlad, nježan i neizbježan. :D Brz na jeziku, još brži na tipkovnici. Nekima omiljeni autor, nekima trn u oku. Volim fotografirati, putovati i čitati klasike. Volim filozofirati, volim crno vino, pivu s društvom i dobar sex. A vi volite mene... ma znam ;)

You May Also Like