Sanjam navečer. Sanjam da ljudi plešu kao što su prije plesali. Da plešu valcere i slične plesove, lijepo obučeni i svi gumbići na košuljama su ulašteni sjajni i uredno zakopčani.

gramofon

–Mogu li Vas zamoliti za sljedeći ples?

Duboki naklon, ispružena ruka, smiren pogled i trenutak iščekivanja.

-Ovaj ples sam inače mislila preskočiti, malo odmoriti i na terasi u pogledu uživati, vidite li kako je večeras lijepa mjesečina, čini mi se tako gusta kao da bi po njoj mogla i hodati ?

-Da večeras kao da su zvijezde i oblaci nakratko odlučili ostaviti posao po strani i zaplesati, a mjesec im osvjetljava korake poput nekog reflektora u pozadini.

-To ste tako lijepo rekli da je i meni došlo da bi malo zaplesala, ali možemo li tamo na terasi ispod zvijezda i mjeseca, makar se slabije čuje muzika?

-Svakako, upravo sam to htio predložili, drago mi je da ste me preduhitrili, a muziku možemo i sami uključiti, dovoljno je samo slušati…….

Duga bijela haljina i hod kao po staklenim stepenicama, pored nje plavo odijelo s tamnocrvenim ulaštenim gumbićima, prolaze kroz predvorje, izlaze na terasu, tamo ih dočekuje žuta mjesečina i muzika iz krošnji obližnjih drveća, na njima svira vjetar iz južnih krajeva….

Sanjam da ljudi plešu u vatrogasnim domovima, na drvenim podovima, čuje se kako pete po njima tupo odzvanjaju, čuje se kako šumi ploča na gramofonu, šumi kako samo ploča zna šumiti.

Sanjam navečer, sanjam da je negdje 1956 godina.

Sanjam navečer…..

Ivan G.

Mi smo redakcija APortala a vi čitate članak s našom preporukom 🙂

Komentari