I ponovno… Ona…

Kad puno razmišljaš o nekome, onda kažu da ćeš tu osobu sigurno sresti jer ju mislima privlačiš u svoj svijet. Ne znam da li je to zaista tako ili je na djelu čista slučajnost, ali…

Danas smo se sreli. Ona i ja.

I njen svijet je sve, osim onog što sam mislio.

Zagreb zimi, ma čista “idila”. Ljudi padaju na sve strane, na svakih pedeset metara staneš s autom i stružeš snijeg i led. Vani je – 100 i svi su jako “sretni”. Osobito ja, ta ljubav prema snijegu je toliko velika da potpuno razumijem zašto medvjedi hiberniraju do proljeća. Ne bi imao ništa protiv da se tako zavučem u neki brlog i ne povirim van dok se ovo bijelo zlo ne istopi i jednostavno nestane s vidika.

Ali da nije bilo snijega, danas ne bih išao na posao putem kojim sam išao. Ne bih stao kraj baš te pekare i u redu ispred sebe spazio Nju.

Prvi tren sam mislio da ponovno fantaziram, ali kad se okrenula, pogledala me, nasmiješila se i rekla: Bok Marine, umalo su mi se odrezale noge.

Jedva sam promucao: bok… i kako si… i vjerojatno sam zvučao kao uplašeni dječarac što samo što se nije upiškio u gaće.

Zaboravio sam zašto sam uopće ušao u pekaru. Zaboravio sam snijeg. Zaboravio sam kolegij u firmi. Zaboravio sam ostatak svijeta.

“Jesi za kafu?” – upitala je onako vragolasto kao prije. Šutio sam zatečen. A ljudi oko mene su se gurali preko reda.

“Mislim ako imaš vremena…”  lecnula se zbog moje šutnje.

“Imam.” – ispalio sam k’o iz topa i izašli smo iz pekare, pregacali snijeg i s druge strane ulice sjeli u prvi kafić. Bio sam toliko nervozan da sam uz kratki espresso, konobara zamolio i crveni Marlboro. A pušiti sam prestao prije dvije godine.

“Još pušiš?” – pitala je.

“Pa znaš da se loših navika teško riješiti.” – promucao sam, a ona je iz otvorene kutije izvukla cigaretu i zapalila je. Zinuo sam.

“Pušiš?”- blenuo sam.

“Shit happens.” – odgovorila je.

Tren, dva, tri smo pošutjeli.

“I kako život?” – pitala me.

Pogledao sam je. Nije mi bilo jasno to njeno pitanje. Zadnji put kad smo se sreli nije ju zanimao moj život. Imala je poriv zgaziti me k’o čik, onako fino damski, potpeticom. (Vizualizirate prizor znam).

Počeo sam pričati o sebi, ona je postavljala potpitanja. Ispričala se što nije došla na sprovod kad mi je umrla mama. Kaže da joj je spoznaja da je više nema bila prebolna za prihvatiti. Razumio sam je, voljele su se. I isto tako sam razumio da nije željela pokazivati znakove slabosti niti ikakve naklonosti prema nekome tko ju je povrijedio, makar se radilo o takvoj situaciji.

Bio sam preveliki gad prema toj ženi da bih joj ikada išta mogao zamjeriti.

Ponovno smo ušutjeli. Prenula nas je zvonjava mog mobitela. Sjetio sam se kolegija u firmi i otkazao sve. Kreten sam ispao pred ljudima – znam, ali neke te stvari toliko šokiraju da nekad radiš sve što se zakuneš da nikad nećeš. A meni je posao uz obitelj postao sve i ne pojavljivanje na kolegiju nakon kolektivnog bio im je šok. Valjda su već mislili da sam poginuo 🙂

“Čitala sam o tvojim uspjesima. Žao mi je što nisam razumjela tvoje vizije.. znaš, dok smo bili zajedno.”

“Sve okej.” – najednom sam osjetio nešto u njenom glasu što mi se nije svidjelo. Bila je tužna i puna isprika. Nešto je bilo toliko pogrešno u svemu tome.

“U čemu je problem?” – pitao sam direktno u glavu. Jer ja ne znam drugačije.

“Znaš. Trebala bih zapravo ići…” počela se meškoljiti, gledati gdje su joj stvari. Šal, rukavice, mobitel, ključevi od auta.

“Stani. Što nije okej?”  – uhvatio sam je za ruku, ona je već bila ustala. Pogledala me zbunjeno i samo klonula nazad u stolac.

Pozvao sam konobara i naručio čaj od mente, jer znam da ju je to uvijek smirivalo. I duplu medicu.

black-and-white-boy-comfort-girl-Favim.com-1931905Nasmijala se na glas, a onda rastužila, do te mjere da joj je suza pobjegla. I u trenu otvorila je dušu – meni.

“Ništa nije onakvo kako sam zamišljala. Sve je krivo, sve je naopako. Ja… ne volim ga. On me prevario znaš?” – pogledala me onako kako samo slomljena žena gleda čovjeka.

“Nismo zajedno već neko vrijeme. Ja… pokušavam dobiti skrbništvo nad klincima, ali on… on ima više novaca. Ima veze… ima utjecaja. Uzet će mi djecu, znam to.”  briznula je u plač.

Nisam znao što bih drugo, pa sam je zagrlio, onako kako se nježno zagrli nešto krhko, lomljivo a neprocjenjivo. Pričala mi je i jecala. Bože kako mi je bilo teško slušati to. Kako me i sad boli njena bol, a potreba da razbijem njenog muža u meni ne jenjava.

Sutra se nalazim s dobrim prijateljem – advokatom. Pomoći ću joj da se bori za svoju djecu. Jer joj dugujem i mnogo više. da znam što se pitate… razmišljam li o tome da ju vratim? da je ovo druga šansa koju život pruža?

Naravno da mi je prošlo glavom. Ali nisam đubre, iskorištavati njenu ranjivost bilo bi gore od ubojstva. Njoj sad najmanje treba bivši koji je nikad nije prebolio i koji samo vreba da je zaskoči. Treba joj iskreni prijatelj.

Što se tiče njenog muža ne mogu jamčiti da mu ne bih prosuo zube da ga sretnem. Pa bolje za njega da se ne sretnemo.

Marin


Marin Bijelić

Mlad, nježan i neizbježan. 😀 Brz na jeziku, još brži na tipkovnici. Nekima omiljeni autor, nekima trn u oku. Volim fotografirati, putovati i čitati klasike. Volim filozofirati, volim crno vino, pivu s društvom i dobar sex. A vi volite mene... ma znam 😉

Komentari

Bol, Lisa Gardner,bibliomanija, Ana Čaić Blažević, APortal,majka, dijete