U bezdan…

-Pratit ćeš me u stopu gdje god da pođem, ali ja ću te pokoriti.

Hoćeš li zaista? Tako si slaba, običan vjetrić te skoro od puhao…

-Misliš da si moćnija, da si jača?

-Ne mila moja Bjelino, ja to ne mislim. Ja to znam.

Gledala je u istom smjeru kao prije. Ali svijet je izgledao drugačije. I strme litice i čudnovate boje. Iznad njene glave sve su planete izgledale tako malene i suviše blizu.

  • Jesam li uopće na Zemlji? – pomisli i uzdahne.

Čudna studen verala joj se uz leđa i prolazila niz ruke. Znala je da ima dva puta, polako se satima spuštati niz liticu ili skočiti. Prvi mah gledala je kako se lagano spustiti. Nije imala kamo drugdje.

  • Možeš ostati ovdje… hahaha – čula je poznati glas Tame.
  • Okani me se prokletinjo uzviknula je, okrenula se i promotrila koliko se može odmaknuti od ruba litice. Uzdahnula je i laganim se koracima odmaknula što je više mogla od ruba, a zatim je zažmirila, napela mišiće, osjetila bujicu adrenalina kako joj puni vene, otvorila oči i potrčala.

Stopala su jedva doticala tlo dok je trčala a onda se vinula u zrak poput sokola i naglo obrušila prema dolje.

  • Padaš na glavu, ubit ćeš se. Baš si glupa.
  • Okani me seeeeeeeeeeeeeeeeee – vrisnula je a onda udarila u hladni bedem oceana.

Voda ju je povukla, udarac onesvijestio, i osjetila je da nestaje, a zatim ju je nešto naglo povuklo prema svjetlu. Duh vjetra spustio je svoje usne na njene i udahnuo joj zrak u pluća. Prenula se i počela plivati, dok su je valovi bacali i prevrtali.

  • Diši pod vodom, ti si Odabrana, pokori je – govorio je duh.

Nije ga doživjela, nastavila se boriti s plimom, tonuti i utapati u vodi. hvatala je zrak i čula Tamu kako joj se smije.

  • Ti si ta Odabrana? Ti si ništa. Jedna velika nula. Gledaj se, pa ne znaš ni plivati. Otužno.
  • ZNAM – vrisne i pusti da je vrtlog vode povuče.

r3

Tonula je i tonula puštajući se. Struja ju je vukla sve dublje, u tamu, do samoga dna. Znala je da moraš potonuti ako želiš ponovno ustati. Osjetila je kako se u njoj bude titraji i kako se njeno tijelo mijenja, otvorila je oči i ugledala nevjerojatne prizore. Životinje koje su živjele u potpunoj tami, na samom dnu oceana, a bliještale poput najsjajnijih zvijezda. Svi su se vrtjeli oko nje i zagonetno je promatrali.

Osjetila je da može disati i radost joj se rasula tijelom.

  • Hvala ti vjetre. – pomislila je.
  • Na usluzi, moja Kraljice. – začula ga je u svojoj glavi.
  • I što sad, kad si ovdje na dnu oceana? Odavde misliš vladati svemirom? Baš simpatično. – oglasi se Tama.

U tom trenutku sve svjetlucave životinjice su se počele skrivati, a hladni udari morske struje, poput talasa su je nosili sve bliže prema grebenima iza nje. Odgurivala se i borila. Na trenutke tijelo joj je udaralo o kamenje i osjetila je toplinu vlastite krvi oko sebe…

  • Vidiš, umrijet ćeš ovdje. Na dnu. Baš tamo gdje zaslužuješ biti.

Evelin je šutjela u borbi s udarima struje i slabosti zbog gubitka krvi, tama joj je sve više svladavala um.

  • Mislila si doći ovdje? I Meni glumiti potomka Drevnih? Meni koja kraljujem od kad je svemira? Meni koja sam vidjela svjetove kako se rađaju i gase i takve kako ti kako se rađaju i utapaju u mojim strujama?
  • Vodo, ako daješ život, ti ga ne možeš oduzeti. Nemaš pravo na to. – uzvrati joj ona.
  • Naravno da ima pravo, kad je Ona Drevna, a ti si ništa. – uzvrati Tama.
  • I tvoje drugo ja se sa mnom slaže i ne boji se umrijeti jer zna da je smrt oslobođenje.
  • Drevne poput tebe i mene može uništiti samo magija. JA NE MOGU UMRIJETI! – vrisne ona i osjeti kako je struja baca i nosi kroz pećine podno planine s koje je skočila. Osjeti kako krvari ali odluči se boriti. Udarajući o stijenje, počne se braniti, rukama i nogama, a onda se dosjeti…

-Budi mi od pomoći Vjetre, budi mi od pomoći sad kad sam na rubu. Smiri ovu struju Vjetre. Odjednom struja je stala, a njeno tijelo ostalo lelujati u vodi. Bila je toliko slaba da je jedva otvorila oči, ali otvorivši ih i ugledavši siluetu žene prozirne poput duha u kojoj se prelijevaju mnoge boje i prolaze kroz nju kao krv kroz vene, ona osjeti ushit i otisne se prema njoj.

  • Ne! – vrisne Tama
  • Da! – uzvrati Evelin i zagrli Vodu.

Kovitlac struje ponese ih obje prema gore, zagrljaj e bio čvrst i lak a brzina kojom su jurile, moćna ali neosjetna.

  • Ti zaista jesi moja Kraljica. Samo Drevna može zagrliti Vodu.
  • Lijepo te sresti Drevna moja. – uzdahne Evelin.

Kad su stigle na površinu, zagrli ih Duh vjetra, a između njih izbije iskra energije koja poput slapa svjetlosti pojuri u sve zakutke svemira.

I tako se stvori prvi Trokut i tako se uspaniče Braća. I jedan kamen ispod Njegovog groba počne svijetliti.

S druge strane Tama ih je promatrala zbunjeno.

  • Što sad Gospodaru? – okrene se i upita siluetu u kutku prostorije.
  • Sad ili ćeš pasti ili ćeš vladati Evelin. Sve je na tebi. – izgovori prilika i gurne je kroz zrcalo u svemir.
  • Gospodaru – vrisne Evelin.
  • Pobjedi za mene kćeri. Dokaži da si me dostojna.

I padne anđeo tame na Zemlju da se susretne s anđelom svjetlosti…

r8

To be continued…

Komentari

Marija Klasiček

Autorica, kolumnistica i nagrađivana umjetnica, Marija je vlasnica APortala i glavna urednica. Svoju ljubav prema umjetnosti, spojila je kroz pisanu riječ i note. Uz to što potpisuje sva svoja glazbena djela, aktivno sklada i za mnogobrojne estradne umjetnike. Za sve što napiše kaže: “To je napisao život… nisam ja.” 

You May Also Like

Bol, Lisa Gardner,bibliomanija, Ana Čaić Blažević, APortal,majka, dijete