-Pratit ćeš me u stopu gdje god da pođem, ali ja ću te pokoriti.

Hoćeš li zaista? Tako si slaba, običan vjetrić te skoro od puhao…

-Misliš da si moćnija, da si jača?

-Ne mila moja Bjelino, ja to ne mislim. Ja to znam.

Gledala je u istom smjeru kao prije. Ali svijet je izgledao drugačije. I strme litice i čudnovate boje. Iznad njene glave sve su planete izgledale tako malene i suviše blizu.

  • Jesam li uopće na Zemlji? – pomisli i uzdahne.

Čudna studen verala joj se uz leđa i prolazila niz ruke. Znala je da ima dva puta, polako se satima spuštati niz liticu ili skočiti. Prvi mah gledala je kako se lagano spustiti. Nije imala kamo drugdje.

  • Možeš ostati ovdje… hahaha – čula je poznati glas Tame.
  • Okani me se prokletinjo uzviknula je, okrenula se i promotrila koliko se može odmaknuti od ruba litice. Uzdahnula je i laganim se koracima odmaknula što je više mogla od ruba, a zatim je zažmirila, napela mišiće, osjetila bujicu adrenalina kako joj puni vene, otvorila oči i potrčala.

Stopala su jedva doticala tlo dok je trčala a onda se vinula u zrak poput sokola i naglo obrušila prema dolje.

  • Padaš na glavu, ubit ćeš se. Baš si glupa.
  • Okani me seeeeeeeeeeeeeeeeee – vrisnula je a onda udarila u hladni bedem oceana.

Voda ju je povukla, udarac onesvijestio, i osjetila je da nestaje, a zatim ju je nešto naglo povuklo prema svjetlu. Duh vjetra spustio je svoje usne na njene i udahnuo joj zrak u pluća. Prenula se i počela plivati, dok su je valovi bacali i prevrtali.

  • Diši pod vodom, ti si Odabrana, pokori je – govorio je duh.

Nije ga doživjela, nastavila se boriti s plimom, tonuti i utapati u vodi. hvatala je zrak i čula Tamu kako joj se smije.

  • Ti si ta Odabrana? Ti si ništa. Jedna velika nula. Gledaj se, pa ne znaš ni plivati. Otužno.
  • ZNAM – vrisne i pusti da je vrtlog vode povuče.

r3

Tonula je i tonula puštajući se. Struja ju je vukla sve dublje, u tamu, do samoga dna. Znala je da moraš potonuti ako želiš ponovno ustati. Osjetila je kako se u njoj bude titraji i kako se njeno tijelo mijenja, otvorila je oči i ugledala nevjerojatne prizore. Životinje koje su živjele u potpunoj tami, na samom dnu oceana, a bliještale poput najsjajnijih zvijezda. Svi su se vrtjeli oko nje i zagonetno je promatrali.

Osjetila je da može disati i radost joj se rasula tijelom.

  • Hvala ti vjetre. – pomislila je.
  • Na usluzi, moja Kraljice. – začula ga je u svojoj glavi.
  • I što sad, kad si ovdje na dnu oceana? Odavde misliš vladati svemirom? Baš simpatično. – oglasi se Tama.

U tom trenutku sve svjetlucave životinjice su se počele skrivati, a hladni udari morske struje, poput talasa su je nosili sve bliže prema grebenima iza nje. Odgurivala se i borila. Na trenutke tijelo joj je udaralo o kamenje i osjetila je toplinu vlastite krvi oko sebe…

  • Vidiš, umrijet ćeš ovdje. Na dnu. Baš tamo gdje zaslužuješ biti.

Evelin je šutjela u borbi s udarima struje i slabosti zbog gubitka krvi, tama joj je sve više svladavala um.

  • Mislila si doći ovdje? I Meni glumiti potomka Drevnih? Meni koja kraljujem od kad je svemira? Meni koja sam vidjela svjetove kako se rađaju i gase i takve kako ti kako se rađaju i utapaju u mojim strujama?
  • Vodo, ako daješ život, ti ga ne možeš oduzeti. Nemaš pravo na to. – uzvrati joj ona.
  • Naravno da ima pravo, kad je Ona Drevna, a ti si ništa. – uzvrati Tama.
  • I tvoje drugo ja se sa mnom slaže i ne boji se umrijeti jer zna da je smrt oslobođenje.
  • Drevne poput tebe i mene može uništiti samo magija. JA NE MOGU UMRIJETI! – vrisne ona i osjeti kako je struja baca i nosi kroz pećine podno planine s koje je skočila. Osjeti kako krvari ali odluči se boriti. Udarajući o stijenje, počne se braniti, rukama i nogama, a onda se dosjeti…

-Budi mi od pomoći Vjetre, budi mi od pomoći sad kad sam na rubu. Smiri ovu struju Vjetre. Odjednom struja je stala, a njeno tijelo ostalo lelujati u vodi. Bila je toliko slaba da je jedva otvorila oči, ali otvorivši ih i ugledavši siluetu žene prozirne poput duha u kojoj se prelijevaju mnoge boje i prolaze kroz nju kao krv kroz vene, ona osjeti ushit i otisne se prema njoj.

  • Ne! – vrisne Tama
  • Da! – uzvrati Evelin i zagrli Vodu.

Kovitlac struje ponese ih obje prema gore, zagrljaj e bio čvrst i lak a brzina kojom su jurile, moćna ali neosjetna.

  • Ti zaista jesi moja Kraljica. Samo Drevna može zagrliti Vodu.
  • Lijepo te sresti Drevna moja. – uzdahne Evelin.

Kad su stigle na površinu, zagrli ih Duh vjetra, a između njih izbije iskra energije koja poput slapa svjetlosti pojuri u sve zakutke svemira.

I tako se stvori prvi Trokut i tako se uspaniče Braća. I jedan kamen ispod Njegovog groba počne svijetliti.

S druge strane Tama ih je promatrala zbunjeno.

  • Što sad Gospodaru? – okrene se i upita siluetu u kutku prostorije.
  • Sad ili ćeš pasti ili ćeš vladati Evelin. Sve je na tebi. – izgovori prilika i gurne je kroz zrcalo u svemir.
  • Gospodaru – vrisne Evelin.
  • Pobjedi za mene kćeri. Dokaži da si me dostojna.

I padne anđeo tame na Zemlju da se susretne s anđelom svjetlosti…

r8

To be continued…

Komentari

Prije je ovdje pisalo što sve radim, gdje sam sve uspješna, ali uspjeh je relativan pojam zar ne? Pišem jer volim pisati, jer je to svijet u kojem sama krojim pravila, jer mi je to ponekad bijeg a ponekad odušak. Moja terapija. Ako ti se sviđa, drago mi je. Ako ne i to je okej. Nismo svi za iste stvari :)