Grleći Drevne osjećala je snagu koju nije mogla ni pojmiti, a u tome trenutku Tama je udarila u nju poput kamena.

I prvi put dvije su se jedinke naše jedna nasuprot druge.

Potpuno iste ali potpuno drugačije.

  • Ako misliš da smo iste varaš se! – prodere se Tama
  • Ja znam da smo iste. I da samo zajedno možemo pobijediti.
  • Pobijediti? Ja ću te ubiti. Ti ne možeš biti. Ti… ti si ispljuvak… odurna si.
  • Ti i ja smo jedno. Ne dopusti da te zavara onaj koji te odvojio od mene.
  • Ne vrijeđaj MOG OCA.
  • Ta spodoba nije tvoj otac. Naši su roditelji mrtvi! A on ih je ubio.
  • Lažeš Evelin. Lažeš! – vrisne Tama i pobjegne
  • Bojiš se sebe Evelin… ne mene i možeš se skrivati od mene ali ne možeš pobjeći!

Vjetar i Voda stajali su uz nju, dok je izranjavana i ljuta vukla svoje polomljeno tijelo na obalu. Pijesak na obali bio je grub, a sveprisutna hladnoća uvlačila se u njene kosti.

Drevni su znali da joj ne smiju mnogo pomagati, ali oboje su spustili ruke iznad nje i zacijelili joj rane.

  • To je jedino što smijemo učiniti za Vas, moja Kraljice. – prozbori Voda i nakloni se.

Evelin se zahvalno nasmiješi i pogleda ispred sebe. Kilometrima u nedogled sezalo je beskrajno prostranstvo šume. Bila je gladna i izmućena ali više nije krvarila, a znala je da je tek na pola puta i da svoju sestru blizanku koju su uvjerili da je prava Evelin i oteli je iz naručja njihovih pokojnih roditelja, mora nekako pronaći i urazumiti.

Bitka za njenu obitelj tek je počela.

U tom trenutku Vjetar joj je ponovno utisnuo nježni poljubac na usne. To joj je ugrijalo tijelo i dalo snagu. Voda ju je napojila nekom neobičnom tekućinom tako da više nije osjećala glad. Ožiljci na tijelu lagano su blijedjeli, a mišići se napinjali od snage.

r12

Uzdigla se iz pijeska potpuno nova… i ono što se činilo pijeskom zapravo je bio pepeo. Voda i Vjetar joj se naklonili i iščezli a ona je promatrala krajolik oko sebe… Ocean koji nestaje. Pijesak koji se pretvara u pepeo, haljinu koja se iz lagane bijele lepeze počela pretvarati u crni triko.

Znala je da je vrijeme da krene dalje. Znala je da neke stvari sada mora sama. Osjećala je ogromnu bojazan da joj u ovoj bitci koja slijedi nitko neće moći pomagati. I dok je tako koračala, odjednom su se probudila sva njena osjetila.

Na tom polju pepela, bila je sve samo ne sama.

  • Evelin.
  • Braćo. – oslovi ih i nakloni se
  • Braćo? – istupi visoki crnokosi mladić, krupnih, tamnih očiju, prkosnog stava.
  • Da vi ste moja braća. Koliko god to ne priznavali.
  • Ne priznajemo ubojicu naših roditelja. TI NISI NAŠA SESTRA.
  • O ali jesam.. i nisam jedina, zar ne Arguse?

On problijedi, shvativši da je Evelin otkrila tajnu o izgubljenoj blizanki. Okrene joj leđa i zaškrguće zubima, a tada se okrene, napne mišiće i krene na nju. Sva ostala braća pojurila su za njim.

Okršaj je bio žestok. Prvi udarac dobila je u trup ali nije posrnula, udarila ga je nogom posred lica i glava mu se okrene od siline. On zatetura, ispravi se i rukom obriše krv, a zatim iskesi očnjake na nju.

Evelin se nasmiješi.

  • Više nisam tako prokleto bespomoćna!

Uslijedili su udarci ostalih a ona ih je odbijala i uzvraćala, sve do trenutka dok se ispred njih nije rastvorio portal i njena osobna garda nije uletjela na bojno polje.

  • Damiene, što radiš ovdje? – priupitala je zbunjeno kad ju je izvukao iz žiže bitke.
  • Ovo sada nije tvoj rat. Oni su samo ometači. Doba je da kreneš dalje. Vrijeme za sukob s braćom će doći, ali ne još. Idi molim te…
  • Damiene, ali kako ćete vi s njima? Ja…
  • Ne boj se, ovo nam nije ni prvi ni posljednji put. Idi ljubavi… idi sad. – on je poljubi i odgurne. Ona se lecne ali potrči prema šumi.

Trčala je satima, preko guste mahovine, između drveća i čudnovatog bilja, kroz trnje i bodljikavo granje. Šuma je bila veličanstvena ali strašna. Nešto zlokobno i neprijateljsko vrebalo je u njoj.

U jednom trenu je zastala da uzme zraka. U glavi je još vidjela Argusovo lice.

  • Taj moj glupi, naivni brat. Ta budala… – uzviknula je, a zatim osjetila nešto bodljikavo kako se oplelo o njene noge i naglo je povuklo na pod.

U trenu bila je cijela omotana lijanama i pokušavala se otplesti. Bezuspješno hvatajući dah, odjednom se opustila i lijane su nestale.

  • Glupi tri Zemljo! Glupi trik!

Čula je hihot drveća, ali više se nije bojala, nastavila je dalje.

  • Nadam se da imaš nešto bolje za mene, od pokušaja da me ugušiš.

Koračala je dalje do proplanka nasred šume. Bila je to mala livadica prekrivena sitnim ljubičastim cvjetovima. nasred livade sjedila je njena sestra.

  • Onda seko… hoćemo li dalje ratovati ili ćeš me saslušati?
  • TI NISI MOJA SESTRA. TI SI KOPIJA. TI SI LJUDSKA… ODURNA SI! – vrisne Tama
  • Ti nisi Tama znaš? Ti imaš ime. Ti si moja sestra blizanka i ja te volim.
  • Voliš? Pa ti uopće ne postojiš, što ti znaš o ljubavi???
  • Alisa ja o ljubavi znam sve ono što ti nisi ni imala prilike naučiti. – prošapće Evelin i pruži ruke prema njoj.

U tom trenutku tlo pod njima počne se tresti i ogroman bezdan otvori se pod njihovim nogama.

  • Eveliiiiin…
  • Alisaaaaa

Vrisnule su i pojurile jedna prema drugoj, uhvativši se za ruke, zajedno su počele padati. Tijela su im udarala o stijenje i kamenje a bezdan podno njih činio se beskrajan.

  • IZDALA SI ME I SAD ĆEŠ UMRIJETI – čuo se prodoran vrisak gospodara Tame.
  • Evelin bojim se.
  • Samo me drži za ruku, preživjet ćemo ovo. Zajedno…
  • Zajedno… prozbori Alisa i pogleda duboko u oči svoje sestre. Nikad nije osjetila toliko topline kao u tom trenutku. I znala je da je napokon kod kuće.

hqdefault

To be continued…

 

Komentari

Prije je ovdje pisalo što sve radim, gdje sam sve uspješna, ali uspjeh je relativan pojam zar ne? Pišem jer volim pisati, jer je to svijet u kojem sama krojim pravila, jer mi je to ponekad bijeg a ponekad odušak. Moja terapija. Ako ti se sviđa, drago mi je. Ako ne i to je okej. Nismo svi za iste stvari :)