Eter…

Ležale smo na dnu. U blatu i vatri. Moja sestra i ja. Zagrljene i polomljene. Blato nas je vuklo, a vatra opkolila. Gledale smo se izgubljeno. Sve oko nas činilo se nestvarno. Ležale smo u samom grotlu pakla.

Pokušavala sam Alisu što više povući k sebi, osjećala sam da se gubi i da joj je dah težak. Bila je mnogo, mnogo slabija od mene. Dozivala sam vjetar u mislima, ali nije me čuo.

Ovdje dolje, nitko me nije mogao čuti.

Obruč vatre stezao se oko nas, a blato nas je sve više vuklo u svoja njedra. Vukla sam Alisu na površinu, znajući da nećemo ovako izdržati dugo…

“Vjetre… Vodo…” – uzalud sam šaptala.

U trenutku kad nam je blato došlo do rubova usana, a obruč vatre oko nas napravio krug toliko uzak da u njega ne bi više stalo ni zrnce prašine, odlučila sam. Spasit ću svoju sestru, kako god znala.

Zadnjim snagama podigla sam je u zrak a zatim sam osjetila kako mi se usta pune blatom i kako tonem u crnilo.

Svijet oko mene se izmijenio. Koračala sam u dugoj crnoj haljini, po dugačkoj travnatoj stazici. Oko mene skupljale su se noćne zvijeri, ali nisam ih se bojala.

Moj jedan korak, značio je tih topot šapa, mladih vukova koji su me pratili. U ustima sam još uvijek osjećala okus blata, ali disala sam.

Nisam znala kamo idem, ali bila sam posve svjesna da tamo moram doći. Na kraju travnate staze prostiralo se visoko kamenje. Masivni blokovi stajali su podignuti i moćni. Ušla sam u krug i dobro promotrila obrise.

To kamenje činilo mi se tako poznato, podignuto u krug, s blokovima koji su ih poprečno povezivali. Tlo od mojim nogama treslo se pa sam ustuknula. Na mjestu gdje sam stajala, tren zatim stvorio se rascjep i ja sam instinktivno počela rukama kopati po zemlji, sve do trenutka dok nisam pronašla nadgrobnu ploču svojih roditelja.

Na njoj, isklesane su stajale rune i lik djevojke povezan čudnovatim imenima. Kad sam ih dotakla rukom, vratila sam se u neko drugo vrijeme, na neko drugo mjesto.

Bila sam djevojčica koja je trčala istom ovom travom. Moji roditelji s ostalim Drevnima podizali su kamene blokove, deset puta više i šire od mene, samo svojim mislima.

“Što to radite mama?” – pitala sam, a ona mi se nasmiješila i rekla. Jednog dana, za mnogo, mnogo milenija, ovdje ćeš doći i naći odgovore na sva svoja pitanja. Osmjehnula mi se nekako tužno, onako kako to mame nikada ne rade. Promrsila mi prstima kosu i poslala me da se igram.

Ta slika njenog lica bila je toliko bolna, da me vratila u stvarnost. U blato koje mi je punilo usta i vatru koja mi je tinjala iznad glave.

Odjednom znala sam što mi je činiti. Moje misli bile su dovoljne. dovoljne za sve.

Povezujem četiri elementa. Četiri drevna zavađena bića, četiri sfere svemira i četiri strane svijeta.

U njih udišem svoj duh i spajam ih.

U mislima mi se nakloni Vjetar.

U mislima mi se nakloni Voda.

U mislima mi se nakloni Zemlja.

U mislima mi se nakloni Vatra.

Dobro došla Eteru – peti elementu postojanja. – naklone mi se dok sam izranjala iz blata i na rukama nosila svoju sestru.

woman-269705_960_720

To be continued…


Marija Klasiček

Autorica, kolumnistica i nagrađivana umjetnica, Marija je vlasnica portala Amazonke.com i glavna urednica. Svoju ljubav prema umjetnosti, spojila je kroz pisanu riječ i note. Uz to što potpisuje sva svoja glazbena djela, aktivno sklada i za mnogobrojne estradne umjetnike. Za sve što napiše kaže: “To je napisao život… nisam ja.” 

Komentari

Bol, Lisa Gardner,bibliomanija, Ana Čaić Blažević, APortal,majka, dijete