Uvijek ista, nasmiješena, snena lica na stanici gdje čekam 107-icu… Uvijek isti ritual. Jedna karta, deset kuna i smiješak na licu šofera, jer smo nas troje brbljavaca jedini koji mu požele dobro jutro dok ulaze u autobus i kažu doviđenja na izlazu. Uvijek iste živčane babe, koje mašu kišobranima i špricaju ljude u busu. Uvijek iste nabrijane studentice, koje u bus ulaze bahato, ne plate kartu, frkću na šofera, i na one koji sjede, jer su se jadne puno već u životu naradile pa sad sirote moraju stajati… usput nose “coffee to go”… vruću “coffee to go” i obavezno zaliju nekog kad bus naglo zakoči. Jer jutro je i gužva je u gradu… I naravno kriv je šofer, a ne ona koja nosi coffee to go i ne kuži da poklopac od plastike i nije baš neko osiguranje od opeklina.

rain-360803_960_720

Uvijek neki deda koji odbija sjesti kad ustaneš i ponudiš mu da sjedne, jer on još može i neka balavica koja se onda bahato ugura na to mjesto, pa ti dođe da joj zvekneš šamar, al’ si misliš ima ona svoje starce, pa nek se oni “ponose” njome – svojim ogledalom. A deda ti šapne na uho: – “pusti, život će je naučiti… imaš daleko za putovati? – “Ma ne, još dvije stanice, ali mi žao što vi stojite.” – izgovorim zamišljeno. – “Ove noge još mogu stajati i hodati, više nego njene. – nasmiješi se starac, a ja znam da je u pravu, dok mu mašem, kao i dvojici svojih jutarnjih frendova sa stanice, dok sirotom šoferu govorim: – doviđenja do sutra! – a on se osmjehne jer ga netko doživljava kao čovjeka.

Ma nisam cvijeće. Nisam zbilja. Ali vreva grada i kultura putnika u autobusu, govori mnogo o kulturi ljudi uopće. O tome koliko su djeca danas većinom, nažalost neodgojena. Koliko su pojedine žene bahate, glasne, prgave i ogorčene same na sebe. Koliko su neki muškarci ugroženi jer bez imalo srama pilje u guzice žena koje prolaze ili stanu pokraj njih. Koliko su studentice arogantne i jednostavno neoprezne… pa se zapitaš kako su uopće upale na faks, kad ne kuže da je vruća kava, vruća kava i da se u prometu uvijek naglo koči… I kako su ljudi općenito nesvjesni ičega osim sebe samih, a i to je upitno. Kad uđeš u bus, kimneš šoferu ako nemaš dar govora, platiš kartu, cvikaš je, sjedneš ak’ imaš gdje sjesti, ako ne, staneš negdje gdje ne smetaš onima koji na sljedećoj stanici izlaze. Ne mašeš kišobranom, mobitelom, torbom i plastičnom šalicom s vrućom kavom. Ne galamiš i ne guraš se. Ne rušiš ljude oko sebe i ne piljiš u tuđe guzice.

Ali taj kolorit vožnje u autobusu živi je odraz našeg društva u kojem se sve svelo na virtualnu komunikaciju, i manire koje više ne postoje te ljude koji su bahati i sebični. Glavno da se uvijek na nešto žalimo zar ne?

I uvijek je netko drugi kriv za naše probleme? Šofer u busu, službenica u pošti, profesorica u školi.

Hajdemo realno. Neodgojeno dijete je odraz svojih roditelja prije svega. Onda okoline u kojoj odrasta i institucija koje se brinu o njegovom obrazovanju, te kulturnom uzdizanju. No iskreno, koliko danas djeca čitaju, idu u kazalište i muzeje? A koliko su prepuštena sama sebi i internetu?

I nije čudno što iz jedne arogantne djevojčice koja se progura i sjedne umjesto starca koji jedva stoji, nastane studentica koja je zalila čovjeka vrućom kavom i umjesto da se ispriča i bude sretna što mu je to izlila po jakni a ne po koži, viče: “pa to je coffee to go, kak’ se to može prolit?? I što se s godinama pretvori u ogorčenu ženu koja šprica ljude svojim kišobranom, urla nasred busa i galami na mobitel kao da je sama na svijetu u svojoj privatnoj telefonskoj govornici.

Nije čudno. Ali je ružno.

Sutra ću ponovno na 107-icu s dvojicom simpa frendova sa stanice. I opet će skupina čudaka zagorčavati život ostatku ljudi koji samo žele doći od točke a do točke b.

I opet će se netko naći prozvan ovim tekstom. Baš se pitam zašto je tako?

P.S. I love coffee to go… al’ negdje u miru i bez ljudi koji mogu postat kolateralne žrtve moje nesmotrenosti 😉

coffee-cup-1082055_960_720

M.K.

Prije je ovdje pisalo što sve radim, gdje sam sve uspješna, ali uspjeh je relativan pojam zar ne?

Pišem jer volim pisati, jer je to svijet u kojem sama krojim pravila, jer mi je to ponekad bijeg a ponekad odušak. Moja terapija.

Ako ti se sviđa, drago mi je. Ako ne i to je okej. Nismo svi za iste stvari 🙂

Komentari