Što da ti pričam o životu? Je li on razočarao mene ili ja njega? Jesam li mogla bolje? Sigurno jesam. Jesam li trebala mnogo stvari, mnogo drugačije? Znam da jesam. Ali sad sam tu. Na ovoj stanici. Mogu u bilo kojem smjeru, ali nazad ne mogu. I možda je to zapravo dobra stvar, što se vrijeme ne može vratiti, jer želeći bolje, možda bi sve još više zakomplicirala. A ova moja stanica, nije tako ni loša. Koliko god se činila pusta, ima na njoj života…

U posljednje vrijeme manje pričam, više osluškujem. Svi znaju kako bih trebala živjeti. Kako bih trebala zarotirati svoj život. Što je sve krivo i što sve radim naopako.

Svi sve znaju. A ja nemam pojma. Samo stojim na svojoj stanici, gledam male mrave kako vrijedno skupljaju travke i kradu prvo zrnje koje ljudi siju po poljima… i šutke prolaze. Oni nikom ne pametuju. Rade svoje i u tuđe ne guraju nos.

Volim mrave. I to sam zaključila.

Na stanici ima jedan sivi kut, u njega se povuku sumnje, a ima ih dosta. S njima se stisnu brige, žalosti i računi. Tamo ih poguram i zaprijetim im se. Nisu jači od mene, ali su uvijek prisutni. I treba ih biti, inače bi značilo da u životu ništa ne radim. Gledaju me mrko, ali i ja mrko gledam njih i ne puštam ih van iz kuta. Red je da znaju gdje im je mjesto.

Nasuprot sivog kuta, je prozor kojem fali staklo. Izgleda šarmantno. Netko je preko ruba prebacio šal, pa stanica izgleda kao starija gospođa s dušom.

To je moj prozor mogućnosti. Kroz njega vidim nove horizonte. Vidim talentirane ljude, prvo proljetno cvijeće i puteve kojima bi bilo zanimljivo proći. Vidim ljubav koja dolazi i nova prijateljstva.

Volim taj prozor. Govori mi čemu težim.

Ravno ispred mene su cesta i milijuni automobila koji jure. Oni ne dotiču moju stanicu i ona na njih ne obraća pogled. Moja stanica voli stvari koje imaju vrijednost i znaju se zamisliti nad sitnicama. Kad dođu ljudi koji pametuju, ona ih brzo otjera dalje. Možda malecna i bez ostakljenog prozora, vrlo je izbirljiva dok si traži društvo.

Moja stanica – moj život. Ni savršen, ni umotan u mašnicu. Ali moj. Svi ostali u njemu su prolazni… htjeli si to priznati ili ne.

Mary

Prije je ovdje pisalo što sve radim, gdje sam sve uspješna, ali uspjeh je relativan pojam zar ne?

Pišem jer volim pisati, jer je to svijet u kojem sama krojim pravila, jer mi je to ponekad bijeg a ponekad odušak. Moja terapija.

Ako ti se sviđa, drago mi je. Ako ne i to je okej. Nismo svi za iste stvari 🙂

Komentari

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.