bw-934485_960_720

22:00, sjedim sama na stanici u njegovom gradu. Sjedim i čekam ga, jer on mene opet nije čekao. Razne misli mi se vrte po glavi, nekakav čudan osjećaj kruži mojim tijelom…

Nismo se vidjeli od 05.12.2015 godine. Najkraći period od kada se znamo ali opet tako dug za mene.

Kao da je prošla vječnost.

Palim jednu cigaretu za drugom. Sjedim punih sat vremena i hvata me panika.

Ipak, njegovi koraci prema meni u sekundi brišu sav bijes koji sam osjećala do toga trenutka. Osmijeh, pogled, zagrljaj, poljubac,.. sreća.

Zar može netko u jednoj sekundi da okrene cijeli moj svijet i oboji ga najljepšim bojama? Zar postoji netko tko mi u tridesetim može uzburkati leptiriće u stomaku samo svojom pojavom?

I što je sve to?

Zaljubljenost? Zaluđenost? Ljubav?

Ne znam niti me zanima. Lijepo mi je. U njegovom sam sigurnom zagrljaju obasuta pažnjom, uzavrelim dodirom i požudnim pogledom.

Noć je strašno kratko trajala a to nisam imala u planu. Tu sam samo par dana, i tko zna kad opet, i tko zna da li ikad više.

Da sam dopustila svojoj sebičnosti da odlučuje, ona bi vjerovali ili ne napravila toliku zbrku i pomutnju stvorivši mu lažnu sliku da sunce neće ni izaći tog jutra, da se svijetlo u sobi ne može upaliti, da se paravani ne mogu pomjeriti. U toj maloj sobici punoj strasti, ostajemo vječno zagrljeni. Eh, kamo sreće.

Srijeda i četvrtak su mi protekli kao i ta prva noć. Za njega ne znam. Strah me i da pitam. Ne želim kvariti ovu idilu pa kako god da mi se kasnije vrati.

Preslatke riječi, smijeh do suza, valjanje po krevetu, uzdisaji i uživanje u njegovom prisustvu, te još puno toga vratilo me među žive.

I nek me to drži dok sam u njegovom gradu, samo dok sam tu.

Kasnije će sudbina da odluči gdje će da nas odvede. Kao što je odlučila u subotu.

Poziv na kavu i izgubljeni pogled, riječi odlazim ujutro i moja ukočenost cijelog tijela… Zagrljaj, razgovor, poljubac, slika za uspomenu… Sve u jednom dahu.

Odlazi na bolje mjesto koje mu pruža sigurnu budućnost, i ne želim niti imam pravo da mu stojim na putu.

Nadam se da će ostvariti zacrtane ciljeve i postati ono što želi i iskrena da budem, zaslužuje.

Možda nekad opet MI, možda nekad opet ista strast i požuda, možda nekad negdje vječno zajedno. Možda.

Do tada, opet daljina.

Malena

Mi smo redakcija APortala a vi čitate članak s našom preporukom 🙂

Komentari

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.