woman-1281830_960_720

Čitao sam ovih dana. Dosta. Previše. Guglao o stvarima koje ne razumijem jer nikada nisam volio ni biologiju ni kemiju. Na kraju sam odustao. Ne želeći biti “zabadalo”. Šutim i čekam… u međuvremenu sam ušutio i od ostalih nedužnih bića, kojima se ispričavam, ali sam pokoleban potrebom da budem uz nekog uz kog ne mogu biti. I to me smeta. Nije riječ o ljubavi. Riječ je o prijateljstvu i odanosti.

Ljut sam.

Ali neću o tome pisati. Pravit ću se glup pa ću se vratiti na neke “interesantnije” životne teme… kao naprimjer ignoriranje. Kako najbolje osvojiti nekog? Kako najbolje postati zanimljiv nekome kome već odavno nisi zanimljiv ali se još uvijek tuda mota? Ignoriranjem.

Ignoriraj. Uvali odjeb. Ostavi “seen” na fejsu, “seen” na Viberu i ta osoba je tvoja za dva dana. Zašto to ljudi rade? E to ne znam. I zašto se onda kad se na kraju udostoje javiti, ne potrude ispričati, ni to mi nije jasno. Ali eto to pali. Što više ostavljaš prokleti “seen” to više si in… (čak se i rimuje).

Što si veći gad, više sline za tobom. Kad pokloniš cvijeće i čokoladu, izvedeš na večeru i trudiš se pratiti ono što joj je bitno, onda si jednostavno, dobar dečko ali do zla Boga dosadan. Ili gey. Nema treće opcije.

girl-853146_960_720Uglavnom moj poslovni partner i najbolji frend, već neko vrijeme ganja jednu curu. Na prvi pogled, normalna djevojka, slatka i simpatična, visoka metar i šumsku jagodu, ugodna za razgovor i s dobrim smislom za humor, ali pokvarena do srži. On je njoj vječno na “seen”. Ona nikad nema vremena, na svaki njegov trud slatko se nasmiješi, uzdahne i mazno izgovori: “dušo hvala ti, prekrasno je, stvarno nisi trebao.” I nije trebao. Stvarno nije. Ali on to ne kuži.

S druge strane, ona je meni na “seen”. Ne zato što je pokušavam zbariti, već zato što mi je odbojan njen pokušaj da me zbari dok se viđa s mojim najboljim frendom. Odbojno mi je što misli, da samo zato što je zgodna može imati bilo koga. Ne možeš, lutko, ne možeš. Mene zanima netko drugi, a to definitivno nisi ti.

I što više je odgurujem, to je više uporna. Možda odustane ako joj poklonim cvijeće? Možda postanem onaj kome će govoriti: “dušo, nisi trebao.” I okrenuti se onome kome bi se trebala posvetiti a to je čovjek s kojim se viđa.

Što je to u ljudima? I muškarcima i ženama da se tako ponašaju? Zašto je primamljivo ono nedostupno? Ne razumijem i nikad neću. Trud se gazi, gadost poštuje. I to u tolikoj mjeri da je postalo bolesnoooo. Da bolesno. Nema druge riječi kojom bih to opisao.

Jučer je s njim pod pauzom otišla na ručak. Izveo ju je u fensi restoran, iz kojeg mi je ona poskrivećki slala poruke, na koje nisam odgovarao. Pročitao sam prvu i okrenuo očima. Nakon pete, bilo mi je zlo pa pizzu koju smo naručili u ured nisam ni taknuo. Ekipa me čudno gledala, jer sam nervozno šetao gore dolje po hodniku dok su oni sjedili, jeli i zezali se.

Nedugo nakon pauze, svratila je s njim do ureda. Dok je on bio u toaletu, nagnula se prema meni i rekla: “Zašto me ignoriraš? Moglo bi nam biti tako lijepo.”

Ustao sam, okrenuo se i pod izgovorom da imam sastanak otišao iz ureda. Kasnije sam se našao s frendom i pitao što da radim. Da čekam da ju prođe? Da kažem best frendu? Što će on misliti? Toliko je zaljubljen da se bojim kome će vjerovati. Doma sam se vratio oko 8 i taman nakon što sam uspio utrpati neki sendvič u usta i otuširati se, netko je zvonio na vrata. Ona. Nisam mogao vjerovati. Nisam je ni pustio da uđe, samo se provukla ispod moje ruke i rekla da moramo pričati.

“O čemu kvragu?” – proderao sam se već ljut.
“O ovoj situaciji.” – rekla je, skinula baloner, bacila ga preko kauča, sjela na barski stolac u kuhinji, prekrižila noge i gledala me ravno u oči.
“Ne postoji situacija.” – rekao sam i pokazao prema vratima, gubeći živce.
“Znam da ti je on best frend. Znam da ga ne želiš povrijediti. Sve kužim, ali ja želim…” – ustala je prošetala do mene, pridigla se na prste i na uho mi šapnula: “tebe”.
Okrenuo sam očima i pokazao prema vratima. Uzela je baloner, obukla ga, popravila suknju, tako da dobro vidim njene obline i lagano prošla pokraj mene. Okrenula se i rekla: “Imat ću te.” A ja sam šutke zatvorio vrata za njom.

I sad šutim. Nju sam blokirao gdje god sam mogao. I dalje ne znam što napraviti, ali sretan sam što odlazim iz Zagreba na neko vrijeme jer ću imati mira. Barem od te napasti. Smeta me jedino što jednoj drugoj osobi koja mi puno u životu znači, neću biti blizu.

Ali kako kaže moja “saveznica” u zločinu s kojom jedva čekam pojesti pileći kebab (jer drugačiji ne voli): “Strpljen – spašen.”

Barem se nadam da je tako…

Marin

Komentari