Opsesija…

Nisam imao namjeru pisati. Zadnjih dana mi je previše svega. A glava usijana. Kad sam takav, idem na živce cijelom svemiru a najviše sam sebi. Ali ako to ne izbacim iz sebe, jednostavno ću eksplodirati. Pitam se, što ljudima daje pravo da ti se uvijek vraćaju u život? Čak i kad im posve jasno daš do znanja da ih ne želiš. Da su postali kao jastuk pritisnut o tvoje lice, spreman da te uguši, za sekund ili dva?

 

puzzle-432569__180Vratio sam se od starog. Imali smo dug i naporan razgovor zbog kojeg naše vanredne partije šaha, imaju gorak okus u ustima. Ponekad se osjećam kao balavac kojeg je stari naribao za nešto, za što nije kriv, pa je još uvijek crven iza ušiju. E točno tako. Crven i nabrušen.

I onda sam došavši kući i otvorivši vrata na podu ugledao neko pismo. Scena glupa kao u američkim filmovima, ali ja sam se već naviknuo na činjenicu da bi moj život bio dobar materijal bar za treće-klasnu sapunjaru. Podigao sam to čudo s poda. Nigdje ništa nije pisalo. Odbacio sam je na šank i otišao do kupaonice, pomislivši da je to možda neka nova, Krešina mućka, kojom mi se nije dalo baviti, jer on je jedini uz mene imao ključeve stana. Mog stana.

A onda sam se dva koraka od kupaonskih vrata trznuo i sjetio da je Krešo svoj ključ izgubio i da mu drugi nisam još dao. Okrenuo sam se na peti i odmarširao nazad do šanka. Zgrabio sam omotnicu, razdera je i izvukao ono što nisam htio izvući iz nje. Pismo. Od Nje.

Prvo mi se ogadila činjenica da me i dalje oslovljava s “Dragi”. (Zvuči mi to tako prljavo i jadno.) A onda mi se ogadila činjenica da je uspjela nekako to svoje škrabanje ubaciti u moj dom. Ili je imala rezervni ključ? (Uglavnom sutra mijenjam brave).

Prvo sam pismo ostavio na šanku i skuhao si jaku kavu. Onda sam tu škrabotinu uzeo, sjeo na pod u boravku i počeo čitati. Pisalo je sve ono što sam htio čuti prije dva mjeseca. Sad, odjednom, to gledam kao napad na sebe, svoj prostor, život i intimu.

Ona se vratila svom mužu (nakon svih onih priča o maltretiranju, udaranju, vrijeđanju) i sad ponovno žali. Ne znam što bih trebao? Trčati za njom svaki put kad njoj dosadi njen bračni život?

Odakle joj ideja da ima pravo uzurpirati to malo mira kojeg imam? Mislim što dođe ljudima da tako prolupaju? Neka mi netko kaže, jer ovo je za moj očito ograničeni mozak, ipak previše…

Izdvojit ću samo jedan pasus iz tog, nazovimo ga pokajanja, od kojeg će vam biti jasna patetika i ironija cijele te priče.

“Voljela bih da sam ranije, razumjela pravu ljubav. Ali željela sam više. Toliko više. Od života. Htjela sam veliku kuću, htjela sam raskošno vjenčanje, status… stvari koje te nisu zanimale i do kojih nisi mario. Ali ženama je to važno, taj osjećaj sigurnosti. Lažne, sada to znam. Vrijeme ne mogu vratiti, ali tebe nadam se mogu. Ne mogu se razvesti, zbog djece. Valjda me razumiješ… one trebaju svog oca. A ja trebam tebe…”

A ja tebe “draga” ne trebam. I nadam se da ćeš to pročitati. Ne trebam te. I to što ti “osjećaš” prema meni nije ljubav, to je bolesna opsesija i apsolutno ništa više. I sam, sam bolovao od nečeg sličnog, samo mi nije padalo na pamet tražiti od tebe ono što ti tražiš od mene. Zadrži svog muža i svoj status i brini o svojim curama. Budi bolja majka nego osoba. I to je zadnje što ću ti ikada reći i o tebi napisati. I ne dolazi mi blizu. Više nikad.

Marin

Komentari

Marin Bijelić

Mlad, nježan i neizbježan. :D Brz na jeziku, još brži na tipkovnici. Nekima omiljeni autor, nekima trn u oku. Volim fotografirati, putovati i čitati klasike. Volim filozofirati, volim crno vino, pivu s društvom i dobar sex. A vi volite mene... ma znam ;)

You May Also Like

Bol, Lisa Gardner,bibliomanija, Ana Čaić Blažević, APortal,majka, dijete