Često pišem o tužnim situacijama, potvrđujem činjenicu da čovjek s određenom dozom tuge u sebi najbolje piše. Stvarno. Ali sad neću. Hoću da vam kažem koliko su bitne ‘ male, velike stvari ‘. Kako one upravo donose najveće osmjehe na naše lice.

smile-191626_960_720

Možda ti osmjesi ne traju najduže. Ali zato ne smijemo prestajat da uživamo u njima i da ih ponavljamo, konstantno iz dana u dan. Pomislim često da nije dovoljno biti voljen i voljeti, da se to treba i reći, jer zar svijet ćutanja nije ono što će da zavlada nama nakon svega? Da, zaista razmislite o tome. Razmislite o osmjehu koji vaše riječi mogu proizvesti na licu drage osobe.

A osmjesi, oni od srca, kao i čitanje produžuju život, ispunjavaju srce, čine da lebdimo u svoj ljubavi koju dajemo i primamo. Doduše ljubav često ne uslovljava dvosmjernu cestu, mada ponekad pomislim da bi trebalo biti tako. Jer nema vremena za bol. Ono ‘ samo da znaš da neko misli na tebe ‘ ili ‘ ako bilo šta trebaš znaš… ‘ ne oduzima nam mnogo vremena, a neće nas nikako ni spustiti u očima druge osobe mišlju ‘ koji je ovo papučar, emotivac ‘ ili ne znam ti šta, a drugom će dat do znanja da je voljen sa svim svojim vrlinama i manama. Dijeliti i izmamljivati osmjehe, neprocjenjivo.

Zato je ovih par riječi za sve one koje volim, za sve one koji su uvijek tu, i za one koji su ponekad tu, ne zaboravljam da postojite, za male stvari velikog značenja. Da, volim vas, i nije me sram to reći, hvala vam što ste tu, oprostite, dođe i ta najteža riječ, ako sam ikada na bilo koji način povrijedila vaše emocije. Sretna sam, jer volim, jer to kažem. Sretna sam, jer ljubav je sreća.

Ramiza

Mi smo redakcija APortala a vi čitate članak s našom preporukom 🙂

Komentari