Aleksandra Bursać: Imaš samo jedan život

Osjetim nekakvo olakšanje i to mi je strašno čudan i nepoznat osjećaj. Toliko dugo je taj neki pritisak bio prisutan, da sam stvarno zaboravila da postoje i neki drugi osjećaji. Ne znam kako da se ponašam, ne znam šta bi trebalo da osjećam, da kažem, sada kada sam odlučila da ostavim sve ono šta sam toliko dugo pokušavala da sagradim. Odričem se. Sada to već izgovaram snažnije, sve sigurnija u ispravnost svoje odluke.

suitcase-1156516_960_720

Valjda mahinalno, kako to inače bude pred kraj, prolaze mi kroz glavu slike našeg prvog susreta, prvog osmijeha, prvog poljupca i dodira. Sve je tako bolno i izgleda mi tako daleko i nestvarno. Kao da se nikada nije ni dogodilo, kao da mi nikada nismo ni postojali. Bio si tako zaljubljen, obećavao si velike stvari, a ja sam ti vjerovala. Bila sam samo djevojčica, naivna i željna života, i svim svojim srcem sam željela da vjerujem, i vjerovala sam. Pitam se da li se sjećaš onog obećanja, koje smo jedno drugom davno dali.

Rekao si, da ako nama ne bude bilo suđeno, i ako ikada s nekom drugom ženom budeš imao kćerku, zvaće se Aleksandra, i onog mog, da ako nama ne bude bilo suđeno, neću biti ničija. Sad mi izgleda tako smiješno, ali tada, bilo mi je najjače na svijetu. Vjerovala sam, sada, zbog tebe, više ne vjerujem. Gdje smo se izgubili, pitam se. Da li sam ja izgorjela od ljubavi koju sam osjećala, ili sam potonula zbog ljubavi koju nisam dobila? Ne znam, možda je jedno, možda drugo, možda oboje. Znam da mene više nema.

Nestala sam, isparila, izgorjela. Nema me. Odavno sam svjesna da je došlo vrijeme za kraj, ali valjda je navika čudo kako kažu, teško je odreći se tolikih godina, tolikog truda i reći odustajem. Meni je teško priznati da odustajem, da sam ovu bitku izgubila, i da ti moja ljubav nije bila dovoljna. Teško je prihvatiti da nekome nisi bio dovoljan, dovoljno dobar da bi te volio onoliko koliko ti treba. Ovo mi je možda najteža odluka koju sam donijela u životu, ali donijela sam je. Ostavljam te.

Okrećem se od prozorskog stakla, prema stolu. Uzimam list papira, i pišem ti, po poslednji put. Kako započeti poruku? Sa „dragi moj“? Ne. Jednostavno ću izostaviti uvod. Nemam ništa novo da ti kažem što ti već nisam rekla. Sve znaš. Jasno ti je, i što je najbitnije jasno je i meni. Kratko i jasno, napisah da ne mogu više, i da odlazim. Ti ćeš sam znati sve. Ti znaš sve. Sjetih se tvog uvrijeđenog izraza lica kad sam ti rekla koliko me boliš i povređuješ. Tvog olakog odbacivanja svega što sam uradila za tebe i zbog tebe, tvog hladnog pogleda kad sam rekla da ću otići. Nisi mi vjerovao, ili te nije bilo briga.

Ustajem, i skrećem pogled ka sobi u kojoj spavaš. Posmatram te. Kosa ti je razbarušena, ruka prebačena preko jastuka, oči čvrsto i mirno sklopljene. Nisi ni osjetio da me nema, nisi se ni zabrinuo da ću otići. Pitam se hoćeš li primijetiti sutra, ili bilo koji drugi dan, da me više nema u tvom životu? Hoćeš li osjetiti barem mrvu nekog nedostajanja? Hoćeš li ikada shvatiti šta sam ti ja bila i zašto sam otišla? Hoće li biti bilo kakve praznine?

Bol, tu je, razdire me i kida na komade. Tjeram se da se pokrenem, tražim svoj kofer, i trpam u njega to malo mojih stvari koje su se tu zadesile. Vrijeme je da odeš, kažem sebi. Oblačim kaput, obuvam cipele i krećem. Zastajem na izlazu, okrećem se da po poslednji put vidim čovjeka kojeg sam voljela, tiho zatvaram vrata, i zauvijek ostavljam srce na tom pragu. Zbogom ljubavi, kažem. Voljela sam te. Budi mi sretan.

To be continued…

Aleksandra

Mi smo redakcija APortala a vi čitate članak s našom preporukom 🙂

Komentari