Voljela sam ga, a on je volio brzinu. Volio je on i mene, ali volio je i adrenalin. Nema što nije vozio, od bicikla, motora pa do super brzih auti. Kužio se u popravke, limariju i slično. Sve si je sam radio i najviše je volio „nabrijavati“ aute. To je bio njegov život.
Roditelji su ga vječno ograničavali i forsirali da ide na fakultete koji nije volio, sklapali mu dogovore koje nije htio. Željeli su „sve najbolje“ za njega, a da ga nisu pitali želi li to.
Bio je visok, crne raščupane kose i smeđih očiju. Nepopravljivi buntovnik velikog srca.
Da, volio me je….
Svaki puta bi po mene došao nekim novim autom i svaki puta me iznenadio nekom sitnicom.
Čokoladicom, kartama za kino ili običnim cvijetom iz obiteljskog vrta. Bilo je lijepo znati da netko misli na mene. Sa mnom nije vozio brzo, sa mnom je bio smiren, drugačiji…nježan…
Znao je da se bojim brzine.

speedometer-653246_960_720

Volio me voditi na neka neobična mjesta, pomalo osamljena i tiha. Oko nas samo priroda, prekrasan pogled i cvrkut ptica. Da, taj moj buntovnik je bio pomalo romantičan i tako jednostavan.
Satima smo sjedili skupa…pričali, ljubili se, pa opet pričali…vrijeme je tako brzo prolazilo. Kada nam je to vrijeme dozvoljavalo ostajali bismo do izlaska sunca. Sve se oko nas budilo, sunce se lijeno vuklo prema nebu a njegove oči…te divne oči boje čokolade dobivale su crvenkasti odsjaj.
Uz njega sam se osjećala zaista posebno, i sigurno…učinio je da ja, obična i pomalo neprimjetna u njegovim očima budem jedinstvena.
Često je odlazio na trke motora i auti, nevjerojatno ga je to privlačilo. Ponekad sam odlazila s njim, ali bilo me je strah svaki puta. Bojala sam se za njega. Znam koliko je volio brzinu i nikad nisam znala što je novo napravio s autom ili motorom da ga poboljša. Znam da mu je bilo žao što nisam uvijek s njim ali znao je zašto.
Sjedila sam u sobi, nervozno tražila programe i čekala njegov poziv, znak da je dobro…da je živ.
Svaki puta bi se trznula na zvuk mobitela. Bože…

Prošle su dvije godine, dvije godine od kada smo zajedno. Došao je po mene, odveo me na jednu od „naših“ romantičnih večeri. Ne, mi nismo vjerovali u neku tešku romantiku sa svijećama. Nama je bilo dovoljno da se udaljimo od civilizacije, samo nas dvoje.
Te večeri je došao po mene nekako tužan i zamišljen. Njegovi roditelji su opet imali neke ideje o njegovom životu i školovanju. On je zaista bio zadovoljan radeći s autima. Zaista je to volio.
A i uspio si je za razliku od njegovih vršnjaka uvijek zaraditi koju kunu. Prijetili su mu izbacivanjem iz kuće i kojekakvim glupostima. Nije me htio zamarati s time. Otišli smo ugrabiti nešto za pojest i odvezli se na brdo s najljepšim pogledom ikad. Cijeli grad je svijetlio žućkastim svijetlima koja su blago treperila. Sjedili smo u autu pijući sok raspravljajući o nama i o životu zajedno. Htio je otići od svojih ali htio je i mene uz sebe. Bože, pa moji bi poludjeli na tako nešto. Još moram završiti srednju školu, pa od čega ćemo živjeti… Toliko toga mi se izvrtjelo u glavi. Toliko pitanja, toliko ideja…
Odlučili smo čekati. Stisnuti zube, završiti školu, fakultet i otići zauvijek.

Ostavio me pred zgradom, poslao poljubac i otišao. Zaškripao je gumama.
„Kako je bahat“ pomislila sam. Znao je da me to ljuti. I obožavao me ponekad ljutiti. Uzrujano sam se okrenula i utrčala u zgradu. Imali smo dogovor da se javi kada stigne kući da se ne brinem. Dovoljno je bilo da me nazove i poklopi kako bih znala da je kući. Ponekad se našao s dečkima u gradu i ostao na cugi pa se javio i usred noći.
Vjerovala sam mu. Znala sam da ne radi gluposti i da me ne vara. Zato sam i tu večer otišla spavati bez ikakvih briga. Tu noć sam slabo spavala…vrpoljila sam se i stalno budila. Očito sam osjetila da nešto nije u redu. Pogledala sam na mobitel ali poziva nije bilo. Sama sebi sam govorila da nek se smirim da je sigurno „zaružio“. Nisam ga htjela ometati i zivkati ga kao neka luđakinja. Vratila sam se u krevet.

U jutro mi je mama ušla u sobu i sjela na krevet. Zbunjeno sam ju pogledala. Dugo mi nije tako došla. Bile smo se udaljile jer nije odobravala moju vezu sa starijim dečkom.
„Zlato, moram ti nešto reći“ rekla je tužno. Nikada ju nisam vidjela tako tužnu.
„Tata!?“ glasno sam povikala. Pomislila sam da se nešto tati dogodilo.
„Ne, tata je u redu. Nego…zvali su iz bolnice, Karlo je jutros…nema ga više. Tebe je naveo kao kontakt osobu u slučaju nesreće. Nisu stigli zvati jer su se borili za njegov život. Njegovi roditelji su dolje…“
U momentu sam oglušila, osjetila sam kako me probada u prsima, a suze su počele kliziti niz moje lice.
„Ne…“
Mama me zagrlila i stisnula uz sebe. Plakala sam kao malo dijete….urlala…vikala….nisam se htjela pomiriti s time. Ne, to nije istina. Samo ružan san.

cementerio-948048_960_720

Sišla sam u dnevni boravak i zatekla tako tužan prizor…tako bolan… Njegovi roditelji uplakani drže se za ruke grčevito…sjede…pogrbljeni…stisnuti u svoj jad i muku. Čim su me spazili nespretno su ustali i zagrlili me.
„Mi smo krivi…Jana mi smo za sve krivi. Molim te oprosti nam“ vikao je Karlov tata.
„Htjeli smo ga poslati na fakultet van države da prestane popravljati te glupe aute, a on…on nas je pogledao i rekao: Ni mrtav“
Da, uvijek su ga ograničavali…uvijek smatrali da znaju što je najbolje za njega…odvlačili ga od auti, od mene.

Vraćao se kući i stisnuo gas, projurio kroz par crvenih svjetala i zabio se u stup…u taj jebeno glupi stup rasvjete. Moje ljubavi više nema. Sada je slobodan i nitko ga ne ograničava. Volio me…ali je volio i brzinu…
A ja, ja sam voljela samo njega…

B.

Mi smo redakcija APortala a vi čitate članak s našom preporukom 🙂

Komentari