Ta famozna vrsta sexa koja je muškarcu tako poznata, tako prisna, tako draga, kao čaša piva i ispušena cigareta s prijateljima. A šta je s nama, djevojkama i ženama koje smo svjesne svoje seksualnosti? Zašto ga mi toliko odbijamo? Zašto ga se toliko plašimo? Zašto, pa i ako dozvolimo sebi da ga probamo, ne budemo sretne i zadovoljne poslije? Da li se mi plašimo da će oni pomisliti kako smo “kurve” koje se za džaba prodaju ili se plašimo onog jutra poslije?

Evo krenut ću od sebe…

woman-683334_960_720Recimo da sam na poslovnom putovanju i da se nalazim na nekoj super otmjenoj zabavi. Tu upoznam nekog prezgodnog i prelijepog crnookog Latinoamerikanca s onom divnom puti kakvu samo oni imaju i prelijepim osmijehom. I on, u moru sređenih mladih žena, vidi samo mene. Njegove oči dobiju onaj posebni sjaj koji mi govori kako bi samo mene gledao i doticao tu noć. Recimo da on odluči tim savršenim usnama zadovoljiti sve moje iskonske potrebe, da odluči dovesti me do dva, pa i tri orgazama, podignuti moj ego do neslućenih visina, učiniti me “svojom”.
I ja pristanem. Pristanem zbog toga što sam u svoj fancy prtljag, pored haljine, crvenih štikli, onog savršenog crvenog karmina i omiljenog Euphoria parfema spakirala i ogromnu tugu koju imam, veliki manjak samopouzdanja jer me gazio muškarac koji je sve žene zadovoljio osim mene same, a kojeg sam voljela više nego sve one zajedno. Tu negdje se nalazi i seksualna isfrustriranost jer mi fali koliko ljubav toliko i sex.

Ali, u cijeloj toj priči, taj divni Latinoamerikanac će biti tu samo jednu noć jer će on sutra otputovati u svoju zemlju, a ja u svoju. On će se vratiti ‘ko zna kome, a ja ću se morati vratiti svojoj boli.

I tako, nakon boce vina, podijeljenih cigareta i nekoliko otplesanih salsi sa muškarcem kojem taj ples teče venama, ja ga povedem u svoju sobu. Onaj prtljag sakrijem negdje ispod kreveta, a onu mrvicu samopouzdanja koju mi je dala uska, do ispod koljena crna haljina koja u potpunosti otkriva moja leđa, izvučem na površinu, eto samo toliko da ne bude da ga baš nemam. Zatvorim oči i dopustim mu da me ljubi, da usnama i jezikom dotakne svaki dio moje kože. Da njegove ruke nadraže najskrivenije dubine moj bića. Da osjetim ono famozno peckanje između mojih butina.

I onda ne osjetim ništa. Nema uzbuđenja, nema peckanja. Ne želim ga. Čak ni moj ego nije ništa veći. Ali dopustim mu da nastavi, želim pokušati. Natjeram svoje tijelo da se pristane spojiti s njegovim. Želim mu dopustiti da me obožava jer mi to nedostaje. I to potraje neko vrijeme, vrijeme koje se meni učini kao vječnost za koju samo želim da prođe što prije. Ali se ja nastavim boriti sama sa sobom, nastavim prkositi svom porivu da pobjegnem.

I tako, ni njegove usne, ni ruke a ni drugi dijelovi tijela koji su presavršeni ne postignu ništa specijalno. On da sve od sebe, posveti mi se u potpunosti, ali ništa. Ja onako razočarana i prazna odustanem odlučivši da bar njemu priuštim finalno zadovoljstvo i ponadam se da će poslije otići. Ali ne, recimo da on ipak odluči ostati i spavati s mojom glavom na svom ramenu. I tu bih se ja razočarala još više. Ne bih spavala i ujutro bih odšetala iz hotela s prvim zracima zore. Naravno, obukla bih opet onaj isti manjak samopouzdanja, ali sa crvenim štiklama na nogama.

Mislim da bih shvatila da je ta noć ipak bila životna greška koja mi je oduzela i onu mrvu samopouzdanja koju mi je dala ta savršena haljina. U prtljagu bi onda bilo još više mog nezadovoljstva, boli i čežnje da me dotakne muškarac kojeg volim, pa makar on mene ne volio i makar me nikada seksualno ne zadovoljio. Greška, znam. Drugi scenario koji mi pada na pamet počinje isto, samo što se sutradan budim s onim osjećajem želje da taj savršeni Latinoamerikanac ostane uz mene. Idalje me nije zadovoljio, ali osjećam da bih ga mogla zavoljeti ako bi bio tako savršen prema meni. Želim ga voljeti, želim da me voli i želim da me povede u svoju zemlju i da budem njegova do kraja života, da on bude muškarac kojem ću roditi dječaka koji će imati njegovu put, usne i osmijeh, ali koji će imati moje plavo – zelene oči. Poslije bih mu rodila curicu koja bi bila naša princeza.

Razmišljajući o oba scenarija, ne mogu da se ne zapitam koji je gori? Ovaj gdje bih se osjećala kao sjena koja je izgubila svog vlasnika ili ovdje gdje sam glupača koja sanja snove koje su premašile svaku “živjeli su sretno do kraja života” bajku. Šta je gore, srozati svoje samopouzdanje ispod nule da bih si dokazala da mogu biti željena ili je gore zaljubiti se u teatar koji sam režirala na daskama koje život znače, u mom razumu i to još nekako lagano uspijem preseliti u svoje srce i počnem smišljati bajke za laku noć koje bih pričala onom prelijepom dječaku i našoj princezi koje bih mu rodila? I još si dopustim da se osjećam jadno i uvjereno da mene nikad nitko neće voljeti.

Nemam odgovor na ova pitanja. Jedino što sa znam da taj famozni one night stand sex nikada ne bi funkcinionirao u mom malom svijetu i da je svaka žena, koja mi je rekla da je za nju isti bio predobar, preživjela bar ovaj drugi scenario. Šta je to u nama ženama koje ne mogu odvojiti sex od ljubavi, pa ju onda izmišljamo tamo gdje joj nije mjesto i gdje ta ista ljubav nikada neće procvjetati koliko god mi nju zalivale? Ja bih iskreno željela da imam nešto od tog “muškog” u sebi i da mogu uživati u sexu sa tim savršenim Latinoamerkancem kojeg više nikada neću sresti.

Amazonka

Mi smo redakcija APortala a vi čitate članak s našom preporukom 🙂

Komentari