Odvojiti Evelin od Damienovog beživotnog tijela, bila je nemoguća misija. Svojom je boli, stvorila neprobojnu zaštitnu kupolu, kroz koju nitko nije mogao prodrijeti. Alisa je pokušala sve. Ali Evelin je bila poput neprobojnog bedema, koji je danima ležao na tratini. Svećenstvo je stajalo i klečalo oko sfere, mantrajući i pojeći napjeve, zazivajući sile Drevnih, zazivajući Evelinino ime kao molbu i kao molitvu. Sfera se nije otvarala. Evelin nije reagirala.

sfera

„Moramo nekako doprijeti do nje.“ – vrtjela je Alisa u mislima hodajući gore dolje niz hodnike, prelistavajući milenijima stare dnevnike Drevnih. Dozivajući ih u pomoć. Ali nisu joj mogli pomoći. Ne ovog puta. Njihove siluete lebdjele se oko nje, snuždenih izraza lica. Ako je netko od Drevnih, kojima je sada pripadala i Evelin, želio biti zatočen u vlastitoj boli, oni na to nisu mogli, niti smjeli utjecati. Bio je to pakt krvi, sklopljen onoga dana kad su kreirali život iz ništavila…

„Ona ne zna da ga možemo spasiti, da je samo zamro. Kako joj to reći kad nas ne pušta blizu?!“ – vrištala je.

„Sestro smiri se.“ – odgovori joj staloženim glasom George. Došuljao se posve tiho, složivši isti nezainteresirani izraz lica kao i svaki put.

„Kako možeš biti tako hladan, tako ležeran…. Tako… jao…“ – progovori ona bijesnim glasom i lupne nogom o pod.

„Mogu jer se bavim ovime mnogo dulje od tebe i Evelin. I zbog toga što sam kroz tisućljeća samoće bdijući nad njom i tražeći tebe, naučio da se gubljenjem živaca ne postiže ništa.“ – odbrusio joj je i otpuhnuo pramen kose s lica.

„Visočanstva, Vaše svađe neće nam pomoći u ovome trenutku.“ – odgovori pater Johnes i zaustavi se pored Alise. Promotrio ju je pažljivo. Bila je ista Evelin ali potpuno drugačija. Njene oči odavale su snažnu tamnu silu, pohranjenu duboko u samu srž njene duše.

„Da bi pomogla svojoj sestri, a tako i samoj sebi, moraš se odreći tame.“ – rekao joj je bez oklijevanja. Alisa je ustuknula, lecnuvši se. Tama u njoj je titrala.

„Kako to mislite?“ – počela se braniti.

„Odrekni se tame!“ – progrmi pater Johnes a Alisa iskesi očnjake na njega.

„Znači toliko je duboko, ovo neće biti lak zadatak.“ – otpuhne i krene lagano niz hodnik, pokazujući im da ga prate. George je krenuo bez pogovora dok je Alisa stajala na mjestu kao ukopana.

„Sestro dođi.“ – dovikne joj George.

„Kako će ovo pomoći Evelin?? I Damienu?“ – vrisnula je i udarila šakom o zid, stvorivši u njemu rupu i nekoliko desetaka krivudavih linija, koje su iz tog otvora izvirivale i širile se na sve strane.

„To ćeš i popravljati, ručno!“ – odvrati George, a Alisa frkne nosom na njega, pokorno spusti glavu i nevoljko krene za njima. Nešto u njoj stravično se borilo protiv njene odluke da ih slijedi, ali ona druga, čista strana nje, koja je odveć zavoljela svoju sestru i koja joj je i suviše toga dugovala, bila je mnogo jača. Vukla se za njima puževim korakom, vodeći vlastite bitke koje nisu mogli vidjeti, jednako kao što ona nije mogla znati da oni čuju sve što ona misli i osjeća. Sama spoznaja istog, potpuno bi je prenerazila.

Dok su prolazili dugom alejom hodnika, svijetla na svijećama iza njih, redom su se gasila…

candlestick-1342415_960_720

To be continued…

Prije je ovdje pisalo što sve radim, gdje sam sve uspješna, ali uspjeh je relativan pojam zar ne?

Pišem jer volim pisati, jer je to svijet u kojem sama krojim pravila, jer mi je to ponekad bijeg a ponekad odušak. Moja terapija.

Ako ti se sviđa, drago mi je. Ako ne i to je okej. Nismo svi za iste stvari 🙂

Komentari