Kako radim u reklamnoj agenciji, imam priliku svakodnevno sretati se sa vrlo zgodnim ženama. Često sa njima imam sastanke vezano za dogovore na koji način prezentirati neku reklamu. Malo sam već postao i imun na sav taj svijet blještavila i savršenih žena.

Već mi je postalo pod normalno da ih svakodnevno gledam tako dotjerane, isfrizirane, našminkane. Naravno da je to poseban osjećaj pojaviti se sa takvom ženom na kavi poslije posla, svi pogledi su uprti u vas. Proučavaju vas kao da ste sa drugog planeta. Nije da mi se te žene i ne nabacuju. O da, itekako se nabacuju. Koketiraju sa svojim tijelom, zamahuju kosu, motaju je oko prsa, trepću okecama. Nisu one glupe, jako dobro znaju kako se muškarac zavodi. To su prave iskusne žene koje znaju što i kako.

I daleko od toga da ti to ne godi, da se ne osjećaš počašćeno što su baš tebi dale toliku pozornost. Njihov dugi pogled često se zadrži na tebi, daju ti signale, pozivaju te na izlaske, u kino. Uglavnom, zabavlja me to skroz. Slatko mi , simpatično. Baš zbog toga što me niti jedna od njih ne zanima. Bar ne na način na koji bi me one htjele zanimati. Imamo mi zajedničkih tema i odlično se razumiju u svoj posao, ali nisu pobudile u meni neku posebnu želju. Nikakav značajniji interes. Volim kada je žena drugačija, kada fura neki svoj stil, otkačenija je, hihoće se kao malo dijete. To mi se sviđa.

amor lovro

I tako jednog dana, na reklamu za novi šampon uleti jedna simpatična djevojka. Kose boje meda skupljene u visoki rep. Traperice i košulja, ležerna kombinacija, na nogama balerinke. Ko neka djevojčica. Sa velikim smeđim očima i malim pjegicama na nosu. Kad sam je ugledao onako sitnu, slatku imao sam potrebu je zagrliti i zaštiti od sveg svijeta.

U tom trenu sam poželio biti njezin zaštitnik. Nije imala pojma kakvu je buru izazvala u meni u toj jednoj sekundi kada su nam se pogledi sreli. Sjela je nasuprot mene i pričala o sebi, svom poslu, navodno o svom poslu jer je pola toga nisam čuo.  Samo sam je gledao i upijao. To nježno malo anđeosko biće. Ni u jednom trenu me nije pogledala zavodnički, ni u jednom trenu svojim tijelom nije odavala da sam joj napet, poželjan. Bila je totalno smirena, opuštena i u svom filmu. Filmu dobivanja posla.

Dok je tako gestikulirala rukama ja sam samo gledao u njena puna meka usna i imao želju da ih nježno dodirnem. Onako, samo sa palcem nježno da pređem preko njih, a ona me onako svojim srnećim očima gleda. Milovao bi joj lice, kosu, nježno bi joj prstima prelazio preko svilenkaste kože vrata. I onda više ne bih mogao izdržati, morao bi je poljubiti.

U glavi mi već košmar, točno znam kakvu erupciju bi u meni izazvao taj poljubac. Poljubio bi ju nježno, polako, tek lagano usnama dotaknuo jednu, pa drugu njenu slatku usnu. Samo bi joj ovlaš ljubio lice. Lice kao od porculanske lutke, lice koje bi bojao se dotaknuti od straha da ne uništim taj nevini , plahi pogled. Ona je bila osoba koja se nije smjela povrijediti, dovesti do toga da pati, da žali. Bojao sam se išta pitati je o njezinu privatnu životu. Što ako ima dečka, muža? To ne bih mogao podnijeti. Idemo korak po korak. Za sad je samo gledam. Gledam i uživam u tom anđeoskom pogledu.

Lovro

Mi smo redakcija APortala a vi čitate članak s našom preporukom 🙂

Komentari