“Ne mogu te probuditi. Ležiš ovdje toliko lijep. Kao slika. Ali ne želiš otvoriti oči. Zašto ljubavi? Zašto ne otvaraš oči? Molim te… molim te, otvori ih na tren, samo na tren ih otvori, za mene… molim te…” – jecala je držeći ga na svom krilu, moleći ga kao da samo spava. Vani čuli su se udari munja. Lomovi energija, koje su pokušavale srušiti njen štit. “Pustite me!” – vrisnula bi, pojačavši neprobojne bedeme svoje tuge i stišćući njegovo tijelo uz sebe. Ali Damien nije otvarao oči. A Evelin nije mogla prestati preklinjati ga…

hands-984188_960_720

Izvan debelih bedema, energetskog štita, Drevni su ovijeni sumaglicom promatrali mnoštvo. Svećenstvo, gardu, zabrinutu dvorsku svitu i sav ostali svijet. Znajući da je ovo test koji Evelin mora proći sama, kako bi istinski spoznala sebe i bila spremna na bitke koje tek dolaze.

S druge strane palače, Alisa je pogleda uprta u kamenom popločeno stepenište, smišljala kako izbjeći to što joj je Pater Johnes namijenio. Tama u njoj sa svakom se stepenicom, sve više kovitlala. Ali Alisa je i dalje hodala šutke. Sve do trenutka dok se nije zatekla ispred velikih drvenih vrata.

Učinilo joj se to čudnim, jer sva su vrata diljem palače bila ili zlatna ili prekrivena zlaćanim viticama. Ova su bila visoka, obična, drvena i u njoj su budila osjećaj strave. Znala je da iza njih stoji nešto s čime se ne želi susresti.

“Uđite Vaše Visočanstvo.” – izgovorio je pater Johnes, a Alisa je instinktivno iskesila očnjake i zauzela obrambeni stav.

“Ovo nije molba sestro.” – oštro je izgovorio George, držeći se pribrano, posve svjestan da trenutno ispred njega stoji nešto što nije njegova sestra, nešto što će se svim silama odupirati kako bi prošlo kroz ta vrata… a zatim je krenulo.

Nije se ni snašao, a tlo se počelo tresti. Alisino lice posve se izobličilo a oči posve potamnile. Iz grla, dopirao je glas koji nije bio njen.

“Tko si TI da MENI zapovijedaš? Meni koji sam svjetove gradio i rušio? Meni koji sam oduvijek i zauvijek. MENI koji sam srušio i svog tvorca – Tvojeg oca! Meni koji sam vidio Svemire kako se rađaju i umiru!”

George osjeti jezu kako mu se lagano u valovima spušta niz kralježnicu, ali zauzme obrambeni stav, sklanjajući Patera iza sebe.

“Pokori se zvijeri!” – uzvikne. Alisa zareži zvukom samog pakla, podigne ruke i počne tresti čitavu palaču. Zidovi su pucali, stakla se rasula a krik zvijeri koji je u tom trenu grunuo iz nje i tijelo koje se počelo izvijati i posve mijenjati, natjerali su gardu da pojuri niz hodnike.

Zvijer je još jednom vrisnula i u tom trenu Evelin je srušila štit. Ostavila Damiena i pojurila. Nešto iskonsko probudilo se u njoj, nešto jače od nje same i njene volje, da ostane s beživotnim tijelom svojeg supruga.

Svećenstvo se sjatilo oko Damienovog tijela, a Evelin se zavrtjela u piruetu i nestala. Tren zatim materijalizirala se između Zvijeri i Georgea.

Zvijer je tad još jače zaurlala i krenula na Evelin, koja je zamahnula rukom i odbacila Georgea i Patera Johnasa van vidokruga, a tren zatim primila udarac u prsa, stisnuvši Zvijer što je jače mogla i bacivši ih obje kroz drvena vrata, u beskonačnu moć ništavila.

metal-1283471_960_720

“Što sad?” – promuca George, po prvi put protrnuvši u cijelom svom postojanju.

“Sad Vaše Visočanstvo nije na nama da znamo, nego da se nadamo.” – odgovori Pater Johnes, pridižući se s poda i naslanjajući na hladan zid koji je još uvijek podrhtavao.

“Čemu?” – upita George.

“Istini.” – odgovori pater i klone.

KRAJ PRVE SEZONE

Komentari

Prije je ovdje pisalo što sve radim, gdje sam sve uspješna, ali uspjeh je relativan pojam zar ne? Pišem jer volim pisati, jer je to svijet u kojem sama krojim pravila, jer mi je to ponekad bijeg a ponekad odušak. Moja terapija. Ako ti se sviđa, drago mi je. Ako ne i to je okej. Nismo svi za iste stvari :)