Jutro je. Lijeno se prevrćem po krevetu. Smješkam se zadovoljno. Nemam pojma šta mi je, nema neki poseban razlog. Iskačem iz kreveta, sjedam za komp, puštam mjuzu i pjevušim.

Očito je danas neki poseban dan. Ali još uvijek ne mogu dokučiti zašto je tako poseban. Zove me frendica, veselo brbljamo,  dogovaramo se za vikend, htjele bi otići malo na more, da se šećemo, pustimo da nam glavama struji morski zrak. Super, već si razmišljam što ću sve natrpati u kofer. Sigurno ćemo malo i izaći navečer, čagica i te fore.  I dok tako pjevušim i skakućem u jednom trenu me kao grom ošine. On.

Pa ja danas ni sekunde nisam pomislila na njega. U svim drugim danima do sada bi mi već pet tisuća puta prošao kroz glavu. Sada je već prošlo pola dana a  ja ga se nisam sjetila. Osjetila sam neopisivu sreću, ispunjenje, zadovoljstvo, blaženstvo , mir. Jebi se frajeru, jebi se. Napokon sam postigla ono o čemu sam godina maštala. Da se jednog dana probudim a da na tebe prvo ne pomislim. Da se jednoga dana probudim i da mi više ništa ne značiš. Da mi više ništa ne možeš. Da se jednoga dana probudim bez suza za tobom. Jebi  se frajeru. Eto ti na! Uspio si postići ono što sam se bojala da nikada više u životu neću moći. Preboljeti te. PREBOLJETIIII TE!!

 la fammm

I zbog toga osjećam neopisivi ponos, takav ponos da sam počela plakati od sreće. Da sam napokon tebe kretena izbacila iz svog života, glave. Da sam napokon sretna zbog toga, da napokon  prođe bol, prođe tuga, jad, nemir, gorčina. Sve ono zbog čega godina nisam živjela, disala, sve ono zbog čega sam bila u jebenom balonu, nesposobna za život,  za druženje. Nesposobna za išta lijepo, veselo. Samo sam postojala. Samo sam bila živa. A iznutra mrtva. Od mene si napravio živoga mrtvaca. Dopustio si me sve ove godine da umirem od čežnje i ljubavi za tobom. Dopustio si  da mrak i pustoš vlada mojom dušom. Da rana sjeda na ranu , nanijeta boli zbog tebe. To si sve ti dopustio. Ti čovječe, ti koji nekada si želio život sa  mnom, ljubav zauvijek,  nitko drugi samo Ti i ja! Lažljivče pogani, gadiš mi se! Sve od tebe gadi mi se!  Tvoj hod, ruke, izgled, način na koji govoriš, gestikuliraš, način na koji misliš, način na koji gledaš druge žene. Gadi mi se!

Dopustio si da moji bolni krici odjekuju u samoći, da poput luđaka noćima hodam gradom  nemoćna  da prihvatim kraj, da prihvatim da više nisi kraj mene. Dopustio si  da moje tijelo izjeda bolest,  da mi psihu napada ludilo, od boli i čežnje za tobom. Sve si to dopustio. Kakav čovjek to mora biti kada tako nešto dopušta. Kakav ti to čovjek mora da jesi ? Sotona li si? U njegovom obliku stigao si.

Porušio si sve što se porušiti dalo, uništio, spalio. Svaku nježnu dušu  uništio i satrao. Razbojniče. Dopustio si da se prestanem družiti da ljudima, prijateljima, obitelji, dopustio si da okrenem sve protiv sebe a sve zbog boli protiv tebe. Dopustio si da najgore u meni proradi, da to kao vulkan izbije van, kao erupcija najgorih mogućih riječi, djela, misli.  Dopustio si da se pretvaram u zvijer, da i ja prema drugima sijem mržnju i zlo jer si to u meni probudio i jer sam u očaju samo to i mogla. Lažljivče, prevarantu,  ubojico moje duše evo ti sada.

Ubojico moje duše,mog života, moje radosti.  Više mi ne možeš ništa. Više za mene ne postojiš,  ne znam tko si uopće bio u mom životu, zašto sam ti uopće dopustila da budeš dio njega,  jer si se onako šeretski nasmijao kao neki mangup. Ispada da sam bila luda za budalom,  za prevarantom, lažljivcem, koji ne drži do svoje riječi,  uništava druge jer je sebe već uništio.

Našao si drugu žrtvu koju čeka isto što je i mene snašlo. Sve će ti se vratiti, sve , ali baš sve. Stići će te kad tad moja proplakane suze, moja bol, moja nesreća. Stići će te kada ćeš se najmanje nadati i sve ti debelo naplatiti. Sve se vraća, sve se plaća. Bol koja je godinama čvrsto držala moje tijelo nestala je, patnja, nestala je.  Nema više, nema prokletniče, neme više ugnjetavanja, nema više ružnih riječi koje režu poput najoštrijeg noža. Više mi ne možeš ništa. Niti mrve. Osjećam se tako slobodno, slobodno i sretno da bi mogla zagrliti svijet. U meni pobuđuješ samo sažaljenje. Žao mi  te je. Ništa više, samo mi te užasno žao. Jadan si i bijedan.  Pored tebe mogu proći  uzdignute glave, sa osmijehom na usnama a da ne osjećam više ništa.  Apsolutno ništa. Čak niti mržnju, svejedno mi.

I osjećam se prekrasno, kao leptir koji je raširio krila i spreman je poletjeti. Poletjeti na svoj duuuugo očekivani let.  Na let za kojeg je mislio da se nikada neće ni dogoditi jer predugo sam bila  začahurena u svojoj kukoljici. Sretna, puna radosti, sreće, jača i slobodnija nego ikad, spremna sam za let, sada samo bojim svoja krila da  zablješte  na što ljepšem svjetlu. Spremna za let, o dušo draga, itekako sam spremna za let. Tri, četiri, sad! Poletjela sam!

Amazonka

Mi smo redakcija APortala a vi čitate članak s našom preporukom 🙂

Komentari