Prokletstvo vječnosti

„Smisao“ mog postojanja

Onog dana, kad sam je prvi put ugledao, nakon stoljeća traženja, a nisam bio ni svjestan da je tražim, moj svemir je zastao u treperavoj tisućinki sekunde i ja sam znao da moje postojanje napokon ima smisla. Postojao sam zbog nje.

Stojeći tako u sjeni smreka, čije je korijenje išlo u dubinu, u davninu mojeg postojanja, osjetio sam da me prožima val ljudskosti koja je za mene tako davno iščezla. Ljubav je za mene bila zabranjena, ja nisam smio osjećati, nisam smio ljubiti. Svi darovi što ih je čovjek primio rođenjem, meni su bili uskraćeni. Mojim je venama ljudska krv davno prestala teći i sva osjetila kojima je zavezan ljudski duh u meni su utrnula zauvijek.

I postao sam proklet. Proklet tako da ne mogu spavati, proklet tako da ostajem zarobljen u svojoj tamnici za danjeg svjetla, proklet tako da nijedan miris što je ljudskom biću drag ja ne mogu upiti, proklet tako da čujem svaki šušanj trave i klepet krila leptira, danima udaljen od mene, proklet tako da živim od tuđe smrti i nikada ne prestanem postojati… ako je pakao bio stvaran, ja sam u njemu „živio“.

Grozio sam se sebe i svojeg postojanja, kao što se dijete grozi tame. Moja ljepota, ljudskom oku vidljiva, bila je samo krinka iskvarene nutrine. Na meni sve je bilo lažno. Oči boje badema, što im se nijansa mijenjala s dobom dana i smjenom godišnjih doba, imala je ljudskom oku neodoljiv sjaj, baršunast i zavodnički. Moja pojava ostavljala je stoljećima svaku djevu bez daha. Nijedna nikad nije ni pokušala uzmaknuti. Mamio ju je moj miris, moj dah, moj pogled, moje usne. Nijedna nije znala da si poljupcem pečati sudbinu. I svaka mi se tako lako predala, kao da je smrt nešto što sebi najviše priželjkuje. I svaku sam lišio postojanja, bez imalo grizodušja. Ono je stiglo s vremenom… kao teret postojanja.

Budan sam sklapao oči i postajao svjestan agonija onih što su ostajali ožalošćeni za njima. Mogao sam čuti krikove boli, davno izgubljene kroz vrijeme što su parali noć u nekim dalekim, blatnjavim ulicama. Sve su moje djeve bile tako lijepe i tako proste, sve su željele umrijeti, sve su se tako lako predale. Mrzio sam ih zbog toga. Da se ikoja ikada pokušala spasiti, ja bih je pustio. Ali nijedna to nije htjela. Samo su plaho sklapale oči, poput prestravljenih košuta i odlazile put vječnosti. Nijedna nije gasila moju glad… za ljubavi.

Cijelo sam svoje postojanje samo želio biti voljen.

Onako kao što su bili voljeni obični smrtnici što su privrženost i odanost svojih žena noću mijenjali za dodire običnih, seoskih kurvi. Meni, tako željnom iskrena dodira, tako željnom nečijeg obožavanja bili su ti njihovi postupci posve nerazumljivi. I pitao sam se, strujeći tako kroz stoljeća, dok su se kraj mene podizala i rušila carstva i vodili ratovi, kako se ta glupa ljudska potreba još uvijek nije promijenila? Zašto ljudi, uz najveći dar što postoji traže i uzimaju ono najbezvrednije? Zašto je čovjeku dano da voli kad je ljubav ono što nikada neće poštovati, nikada razumjeti, ono što će uvijek uzimati zdravo za gotovo i što će, umjesto da mu bude izvor blaženstva, biti samo izgovor za nepravdu i zlo.

Čovjek je ratovao zbog ljubavi, umirao zbog ljubavi, varao – zbog ljubavi! Kako trivijalno, a nikada nije bio svjestan da ju je trebao samo – živjeti.

Moja vječnost činila se još tamnijom jer sva sam ljudska bogatstva mogao posjedovati, osim tog jednog za kojeg nijedan čovjek nije osobito mario. I negdje sam tako putem, shvatio da ni biti čovjek nije dar, ni biti proklet nije kazna. Oba su oblika postojanja bili samo dvije stranice iste medalje, jednako osuđene da nikada ne dosegnu ono za čim najviše čeznu.

Postao sam u to uvjeren dok sam se povlačio u svoju posljednju palaču samoće, spreman ovdje provesti ostatak te vječnosti, hraneći se svojim razmišljanjima i uzimajući sitne, nevažne živote – one životinjske… ljudske više nisam mogao ni dotaknuti. Previše mi se gadila smijurija njihova postojanja i nisam time bio spreman, utažiti vlastitu žeđ. Jer i ona kao da je s vremenom slabila, utirući put onoj drugoj, toliko moćnijoj, toliko intenzivnijoj da me pekla u svakoj pori mog ukletog postojanja.

Žeđ za ljubavi, sve do trena dok moje oči nisu ugledale nju…

Bilo je to kao da su mi svi najveći svjetski majstori istovremeno svirali svoje najljepše note, poput novotvorene melodije u kojoj su se ispreplele tama mojeg postojanja i čeznutljivost njena pogleda, dok je protrnuvši od naleta vjetra, s naznakom strave u svojim očima, gledala u mom smjeru a nije vidjela ništa… kao da je bila svjesna svega što slijedi s gorućom željom u grudima da pobjegne i nikada se više ne vrati…

Ona se bojala… ona koju nikada ne bih mogao povrijediti. Čiji bih trag pratio u plamen vatre spreman da me uništi. Ona za kojom mi je srce izgaralo iako za nju nije moglo kucati. Ona koja nije znala ni da postojim.

Letio sam za njom, skriven iza stabala, prateći te nespretne korake djevojčice koja još nije ni željela odrasti. Prateći nemir na njenom licu i brojeći prestravljene otkucaje njenog srca što je željelo pobjeći. Prateći samu aromu njenog bića. U ruci je nosila svežanj poljskog cvijeća, što je ritmički pratilo taj njen nespretni, djetinji hod. U džepu traperica, imala je zataknut već pohabani primjerak „Pustolovina Huckleberryja Finna“ što mi je nakon stoljeća smrknutosti izmamilo takav silni smijeh, da su se od mog hihotanja sve zvijeri u šumi prestravile, a slavuji vinuli u zrak poput prašine, svi u isti mah. Ona se trznula u tom trenu strave, nespretno zateturavši a ja sam želio pohitati k njoj, ne mareći za sunce i svoju kožu što bi se počela pretvarati u sivu izmaglicu, pred njenim očima, samo da je uhvatim prije no što padne…

No nečija ju je snažna ruka dohvatila i ona se uspravila, pogleda prikovana uz rub šume, govoreći posve plaho: „Tata, tamo nešto ima….“

forest

Od boje njena glasa zastao sam kao što zastane luđak pod utjecajem hipnoze svoga liječnika. I sav se šumski život u tren oko mene ponovno smirio. Samo je njeno srce još uvijek prestravljeno otkucavalo u nekom svom ritmu.

„Ima, naravno da ima… šuma je puna života“.

Rekao je on, nezanimljivim, priprostim, ljudskim glasom što je na nju djelovao tako smirujuće da sam istog trena osjetio val takve ljubomore koja me u hipu zatresla i zamalo srušila s grane na kojoj sam zastao.

A tad je nestala iza zidova malene kurije što joj je imao biti novi dom. No čuo sam njeno srce, sada mirnije kako otkucava taj svoj ritam, ritam koji me umio uvijek iznova opčiniti. Sa sjevera primicali su se sivo-plavi oblaci donoseći oluju. Znao sam da ću moći nesmetano hodati među ljudima, zaštićen od zraka svjetlosti. Znao sam da ću tako možda moći postati njen prijatelj i gledati je kako raste.

Ponovno sam silno želio postati čovjek, samo da njoj budem bliži. Ta naplavina emocija što su stoljećima u meni bile mrtve, opijala me onako kao što ovisnika opija novi šut nakon mjeseci apstinencije.

U meni mrtvom, sve je vrvjelo od života.

To be continued…

 

By Marija Klasiček

 

 

Prije je ovdje pisalo što sve radim, gdje sam sve uspješna, ali uspjeh je relativan pojam zar ne?

Pišem jer volim pisati, jer je to svijet u kojem sama krojim pravila, jer mi je to ponekad bijeg a ponekad odušak. Moja terapija.

Ako ti se sviđa, drago mi je. Ako ne i to je okej. Nismo svi za iste stvari 🙂

Komentari