Ona…

Kao klinka idealiziraš i muškarce i ljubav. U muškarcima se razočaraš već nakon prvog sexa a ljubav ti svoje lice otkriva polako, ubijajući te kao starost boju kose i kao bore tvoje nekad ljepuškasto lice. Tragovi ljubavi vide se tek izvana, no nitko ne vidi štetu koju ti ona nanese iznutra. Nitko ne vidi puste hodnike koje je nekoć punio ushit, a sada zastaneš samo kad u kutu spaziš malo paučine.

coupleJa nisam rječita. Nisam čak ni ugodna nečijem uhu kad započnem svoju priču i svoje psovke. Ne znam biti taktična i ne znam se pretvarati. Ili znam? Jedina uloga koju volim u svojoj slagalici strave, je uloga one napirlitane koze koja uvijek ima što pokazati. Uvijek sam dotjerana, uvijek našminkana. Svaka dlaka na mojoj glavi, zna svoje mjesto. Jer svi oni ljudi, sve te moje silne prijateljice… ne trebaju oni znati…

Ponekad sjedim kraj prozora. Vani se ljuljuška lišće na granama trešnje, tako zadovoljno i spokojno. Ne smeta mu prejako sunce, ni sol što se osjeti u zraku. Ništa mu ne smeta. Ono zna svoje mjesto i svoj smisao. Ima točno određen ciklus, koji slijepo slijedi i tomu se raduje. Ima li život žene smisla? Biti plodna i postati majka, odaslati to svoje čedo u svijet i onda kao to lišće jednostavno uvenuti? Ili za ženu postoji nešto više? Od uloge supruge i majke i ukrasa na nekom domjenku? Postoji li?

Možda da… no ja vidim samo ono što mi je on dopustio da budem.

Ujutro sam domaćica. Ustanem ranije, skuham i kavu i čaj i odšetam do trgovine. Donesem topla peciva a ponekad ih i sama ispečem. Sve je fino i ispeglano. Složeno kao u onim Engleskim bed&breakfast hostelima. S kiticom svježeg cvijeća na sredini stola. Blagovaonica miriše na jutarnju sol i borovinu, a ja cijedim naše, domaće naranče. Dok on ustaje i čujem, kako lupa vratima ormara i kako telefon već počinje zvoniti, brzo trčim do kupaonice kako bih popravila kosu. Maramicama brišem čelo što se orosilo i namačem ručnik u hladnu vodu pa ga stavljam na potiljak i osjećam čudnu napetost u grlu, dok osluškujem otkucaje srca.

Trenutak, dva, tri… samo šum vode i moje srce. A zatim špricnem samo kap parfema od jorgovana, pogledam se još jednom u ogledalo, namještam onaj izraz lica, onaj „sretna sam, zbilja, ne ljutim se što ideš“ i izlazim u boravak. Čujem ga kako se spušta niz stepenice. Lijeno i samodopadno. Telefon opet zvoni, ali nije na meni da se javljam. Ne u ovo doba. Serviram mu kavu, jer ona mora biti vruća i sjedam pokraj njega da doručkujemo. On prelistava novine i negoduje zbog krize i loše gospodarske politike. Pa me upita za djecu i jesam li ih zvala. Sve mu ispričam na brzinu i pospremam tanjuriće, pa mu namjestim kravatu i čekam da me onako brzinski, usputno poljubi.

U obraz samo jer ljubav je za noćne sate.

Kad on ode, prolistam novine i promislim o ručku. Oko jedanaest dolazi mala iz sela što mi pomaže čistiti, pa skupa ispijamo drugu kavicu i istračamo selo i babe i sve novotarije. Onda joj ponekad dam da isprobava moje vešte i parfeme, a ponekad ako ništa nemamo za raditi u kući, sjednemo straga ispod sjenice i gledamo kako raste trava. Hah… da. Zatim pojurim nazad u kuću i ne izlazim do dva sata, dok ručak ne bude spreman i ne serviram sve kako valja. On ponekad dođe, a ponekad mala i ja same ručamo. Više izgledamo kao mater i kćer, no k’o gazdarica i sobarica. Budu mi ti izvrnuti odnosi toliko simpatični pa se ponekad dok tako jedemo, nasmijem naglas i izgledam kao totalna luđakinja. Al’ maloj ne smeta. Navikla je na moje hirove i na moju ćudljivu narav. Poznaje me bolje i od njega i od naše djece. I mari za mene, više no što su oni ikada marili. Ne zaboravlja rođendane. Doduše, ne zaboravljaju ni oni. Ali… ni sve ostalo vrijeme između rođendana i obljetnica ne zaboravlja da postojim. I da osjećam i razmišljam i dišem.

Kasnije sve to pospremamo i mala odlazi svojim putem, a meni ostaje kuća i par sati da se uredim, pa da uveće ako on slučajno bude slobodan odšetamo do sela ili se odvezemo do grada na večeru. Ponekad mi zazvoni telefon, pa mi na vrijeme javi da neće dolaziti. Onda se sama uputim do sela, šetajući uz obalu, pa promatram galebove i sanjarim. U selu kupim neke bapske novine i sjednem na rivici ispiti neki sokić. Ponekad odem do frizerke, ako nije već zatvorila pa mi ona ukroti kosu, da ne moram sama. Ponekad mi svega bude dosta, pa upalim auto iako ne volim voziti i odjurim do grada. Tamo se izgubim između izloga i trošim novac kao da niče na grani. I počastim se tortom od čokolade. I u glavi si ponavljam da je sve dobro i da sve ima smisla. A kad se vratim kući, u te prazne sobe i puste hodnike, gdje se samo mjesečina naviruje kroz prevelika stakla, onda mi se izgubi onaj mir koji sam u sebi skupljala ranije. I samo zastanem, pa se okrećem oko sebe, a sjene grana i noći skupljaju se oko mene da me dohvate. Pa brže bolje popalim svjetla da rastjeram utvare i stvorim si neko lažno, ozračje sigurnosti. I tad si prestravljena skuham šalicu čaja, iako je sparina i ne može se disati, pa se zavučem na verandu i pijuckam taj vrući čaj usprkos vremenu i vrućini. I udišem mirise borova i lavande s udaljenih polja. I ponekad zaspim ovdje pa me il’ probudi vjetar ili zvuci njegovog auta, kad se zaustavlja na šljunku ispred kuće ili jutarnje zrake sunca što bodu za obraze.

I ta mi jutra budu najteža. Kad shvatim da uopće nije dolazio kući i da nemam kome spraviti doručak. Tad me uhvati panika, pa otrčim pod tuš i stojim pod mlazom vode, sve dok ne osjetim da mi se koža na prstima smežurala i da sam već pospana od zaparene prostorije i manjka kisika.

Umotam kosu u ručnik, obrišem ruke i bedra i još mokrih stopala otrackam do sobe, pa se promatram tako gola u ogledalu i ne vidim gdje mi je ta greška? Zbog čega nije došao. Tijelo mi je još uvijek čvrsto i njegovano, koža mladolika. Na licu tek dv’je tri bore oko očiju, a i njih još uvijek mogu sakriti šminkom. Četrdeset i tri godine. Zapravo još uvijek mlada. I privlačna. Zašto onda sama? Zašto gladna ljubavi?

Na sve to poludim pa se bacim na krevet i maštam da se pojavi neki stranac i zavede me i cijelu obljubi. Ali kroz prozore samo nadire sve jače sunce i tjera me da se uredim, pobrišem mokre tragove od sobe do kupaonice i siđem nešto skuhati, jer možda… samo možda on ipak svrati na ručak. I tad zazvoni telefon. Kćerka. Položila neki važan ispit. Dolazi kući na praznike. Dosta joj je kaže i Zagreba i fakulteta. Hoće kući, da se kupa i sunča i da je mater mazi. Pa mi srce zaigra od radosti dok spuštam slušalicu i pomišljam na sve što trebam urediti i sve što ću joj kuhati i na te tjedne što su pred nama i što ćemo provesti zajedno. I zaboravljam na njega i na svoju samoću i sve mi opet ima smisla.

Pohitam u njenu sobu, rastvaram prozore, skidam ustajale zastore i prašnjavu posteljinu. Sve redim, sve čistim. Zovem malu da u selu sutra kupi bijelih ruža, što ih kćerka toliko voli. I da kupi ovog sokića i one ribe i sve šta mi treba za njene omiljene kolače. Da ima svega i da se dijete osjeća k’o u raju. A kasnije odem s njim do grada, pa kupimo djetetu nešto zlata, kao darak za još jednu uredno položenu godinu. Ponosni. Sretni. Smješkamo se jedno drugom, smješkamo se ljudima što ih susrećemo. Prepričavamo što se dogodilo i kako dočekujemo svoju mezimicu. Pa me on odvede na večeru i slavimo skupa i planiramo kuda ćemo odvesti dijete da je počastimo. Ili ćemo napraviti malo okupljanje u vrtu? I glumiti dobre domaćine? Hoće li biti opušteno, uz roštilj? Sa susjedima i kćerkinim prijateljima iz djetinjstva ili ćemo napraviti domjenak za finu gospodu?

Sve to on povezuje s trenutnom situacijom u poslu pa odvaže što je bolje i što je prigodno, a ja kimam glavom i u svemu se slažem. Jer u biti ne marim i samo čekam da ti sati do sutra prolete pa da zagrlim svoju malenu. Jer ako već ne postojim k’o žena, barem sam još uvijek nečija mater. On me pogledava, k’o da me pogledom propitkuje. A ja šutim, u onim značajnim trenucima kad očekuje da mu kažem što zapravo mislim. Zapravo, davno sam shvatila da moje mišljenje nije nikada ni bilo važno, iako je bilo očekivano, ponekad uvažavano, ponekad šutke odslušano, ali zaista, nikada relevantno.

Rano smo se uzeli, još kao dica. Studij, tek upisan, za mene je prekinut, jer starije je dijete već bilo na putu. Dobila sam titulu gospođe, ubrzo i majke. Šta sam više trebala željeti? Titula voljene žene lagano je ustupala mjesto gospođi majci. I je li me varao? Ne znam. Osjećam da nije ali ne mogu biti sigurna. Zapravo… jest. Ljubavnica su mu bili dugi sati odsustva, papiri i kolege lešinari. I birtija i seoska veselja i fine, friško otisnute novčanice. Nema veće kurve od toga.

bride-1081776_960_720

I dok susrećem njegov pogled preko stola, pitam se s kime on sad blaguje? Sa suprugom, ljubavnicom, suputnicom ili gospođom majkom? I koja mu je od njih draža? I za kojom bi žalio, ako bi uopće žalio? Možda mi Bog da pameti i snage, pa uskoro i saznam.

To be continued….

Marija Klasiček


Marija Klasiček

Autorica, kolumnistica i nagrađivana umjetnica, Marija je vlasnica portala Amazonke.com i glavna urednica. Svoju ljubav prema umjetnosti, spojila je kroz pisanu riječ i note. Uz to što potpisuje sva svoja glazbena djela, aktivno sklada i za mnogobrojne estradne umjetnike. Za sve što napiše kaže: “To je napisao život… nisam ja.” 

Comments

komentari

Protected by Copyscape