Tajna Vremena – zapisi vremenskog putnika…

1.

Krenu kao jeka, kao udar groma u sami zalazak sunca. Na sred livade zabljesnu tanašna plava svjetlost i tup udarac se začu u pozadini. U plemenu zavlada tišina. Poneko hrabro lice poviri prema plavoj svjetlosti, ali nitko se usudi poći u istraživanje. U strahu od bogova što noću s neba spuštaju svoje demone, zaključiše bolje se sakriti.

Mnoga stoljeća minuše od tog trenutka. Ono što zabljesnu plavom svjetlosti i što ostade poslije nje, odavno prekri prašina, zelenilo i zaborav…

Tu noć plava svjetlost se pojavi iznova, praćena potresima i nevremenom. Što li ju probudi? Zbog čeg’ toliko zemlju protresa?

vrijemeSnop svjetlosti vinu se uvis, pa u luku krenu prema zapadu, jureći preko šuma i dolina, ogledajući se u rijekama i morima, dok ne udariše o jedan običan kuhinjski prozor. I tamo zastade, vrebajući. Čim pronađe svoju žrtvu, jurnu da ju cijelu obavije u plavo i prestravi toliko da sirota izletješe iz cipela i samo blago, sneno kao opijena bude podignuta u zrak i ponesena, obavijena svjetlošću, nazad na livadu. U tom trenu s one iste livade krenu još jedan snop svjetlosti, pa još jedan… i još jedan… svaki na svoju stranu svijeta. I svaki pronađe kog je tražio. Jednog mladića koji trebaše pristupiti teškom ispitu, jednu tanašnu plahu djevojku, jednu modernu ratnicu i jednu povjesničarku kojoj ovo trebaše biti prvi dan dugo čekanog odmora, nakon previše rada i premalo sna. I svi se oni na mjestu slediše, bez svijesti, poneseni prema izvoru.

Svjetlost prvo donese mladića i povjesničarku.

-Šta?! Gdje smo dođavola?, upita mladić.

Povjesničarka je samo zbunjeno gledala oko sebe. Nalazili su se na beskrajnoj zelenoj livadi. S njene desne strane su se nalazili neki kameni ostaci. Na prvi pogled zaključi da je riječ o iskopinama starim preko 5000 godina, međutim, ne bi sigurna što to točno predstavlja.

earth

 -Ne znam gdje smo, najzad mu odgovori. Kako se zoveš?
– David….
– Ja sam Laura, drago mi je.
– Kao Petrarkina Laura. Odakle si?, upita je on.
– Živim u Londonu, ali porijeklom sam Talijanka. Iz Verone.
– Zašto smo mi ovdje? Kako smo uopće došli?
– Ne znam, povjesničarka je idalje bila zbunjena.
– Posljednje čega se sjećam je plava svjetlost koju sam vidio u svojoj sobi.
– Da… U pravu si. Hmm… Plava svjetlost. Plava svjetlost!!! Koji je danas datum?
– 21. ožujak 3000.
– Molim… A ne. 3000. godina?!
– Pa da. Ja sam danas imao ispit i zezali smo se da će nam ravnodnevica donijeti sreću.
– U mom svijetu je 2016. godina.
– Čekaj ti dolaziš iz prošlosti?!! OK, ovo je pre-uvrnuto. Želim se vratiti kući. Sad.
– Ne… Mi dolazimo iz različitih vremena.
– Ali zašto samo mi?!

U Davidovom glasu se osjetio tračak panike iako je bilo očigledno da pokušava ostati smiren. Povjesničarka je velikim tamnim očima mirno promatrala prvo njega, pa okolinu. Vidjelo se da razmišlja o nečemu, ali on nije mogao dokučiti o čemu. Okretala se oko sebe, kao da je tražila nešto.

– OK, prestani biti tako tiha i smirena! Šta radiš? Šta tražiš. Idemo pronaći put kući. Molim te. Ne znam ni gdje smo. Imam ispit. Starci će me udaviti ako padnem! Večeras se trebam naći s djevojkom i ako je ispalim, ostavit će me.
– Polako, smiri se. Bez panike, molim te. Tražim nešto što nas je dovelo ovdje. I mislim da mi nismo jedini koji će doći. Zapravo, mislim da znam o čemu je riječ. Tražim knjigu. Knjigu iz koje je izašla plava svjetlost i koja nas je dovela ovdje, objasnila mu je mirnim i toplim glasom.
– Odakle ti to sve znaš? Ko si ti? Čarobnica neka? Kakvu knjigu tražiš?!
– Hahaha, ne! Na pitanje ko sam ti ne mogu odgovoriti jer je to jedno od pitanja na koje čak ni filozofija nema odgovora. Ali kao što sam ti rekla, zovem se Laura, imam 28 godina i trenutno sam na doktoratu iz povijesti. Obožavam antiku, srednji vijek i renesansu. Privatno, istražujem jako mnogo o legendama. To mi je hobi. I mislim da je jedna od legendi upravo postala stvarnost.

David je začuđeno gledao u tu brinetu tamnih očiju i duge tamnosmeđe kose. Bila je starija od njega, ali obučena u tamne traperice i usku tamnu majicu nije izgledala starije od 23, 24 godine maksimalno. U polučizmicama s niskom potpeticom nije izgledala viša od 172 cm. Na licu nije imala mnogo šminke i usprkos tamnijem tenu, lice joj je izgledalo umorno i ispijeno, kao da noćima nije spavala više od 3 sata. Ali u očima joj se vidjela znatiželja.

– Izgledaš umorno, reče joj naposljetku.
– I jesam, reče ona uz osmijeh. Zaboravih ti reći, ime jesam dobila po Petrarkinoj Lauri. Moj deda je bio veliki obožavalac Petrarke. Zbog njega sam zavoljela povijest.
– Hajde pusti sad to, reci mi više o legendi.
– Ne, sačekat ćemo ostale. Ako sam u pravu, u narednih 10 – 15 minuta će se pojaviti ostali. Želim vidjeti ko će sve doći. Trebalo bi nas biti 4 ili 5. A do tada, reci mi nešto o sebi, molim te.
– Oprosti draga Laura… ali zašto bih ti išta govorio o sebi? Po mojoj slobodnoj procijeni ti si me možda otela i ovdje dovela. Za sad ću mirno šutjeti. I nadam se da ću se uskoro probuditi u svojoj sobi. Gdje tebe neće biti. Osim ako ne kažeš istinu… Tko si? Što si? Kako smo ovdje dospjeli? I o kakvoj prokletoj Legendi pričaš?!, sjeo je na travu i složio nadurenu facu, iako je u sebi bio svjestan činjenice da je znao o čemu priča, samo se bilo lakše pretvarati da je glup. I htio je znati koliko ona zapravo zna…

Dobro ga je promotrila, ali ništa nije rekla. Shvatila je da mladić, kojem je za sad znala samo ime i nagađala godine, zna više no što je spreman pokazati, ali bila je mudra i odlučna u namjeri da probije njegov štit. Ako je on bio jedini predstavnik muškog roda, koji je večeras ovdje, baš kao što je pretkazivala Legenda, morao je znati puno, puno više od ostalih.

Imao je po njenoj slobodnoj procjeni nekih 25 godina. Očito apsolvent, vrlo mudar i načitan. Imao je bistre plave oči i gustu tamu kosu. Visok, skladno građen i s ljutitim izrazom lica. Genetski morao je biti čist, potpuno čist da bi večeras sjedio ovdje, tako da se na njega nije mogla ljutiti zbog njegove namjerne goropadnosti. Ako je ičeg bila svjesna, to je bila činjenica da Legenda, ako ju se uopće tako moglo zvati, ne griješi. On je morao biti njihov zaštitnik i kao takvog prihvatila ga je na prvu. Čak s dozom čudne simpatije, kao da se oduvijek znaju. On joj je par puta, uputio značajan pogled, a njegove svijetle oči imale su pomalo strašnu moć. Koliko je zapravo znao? Kakav je to ispit trebao polagati? Iza sebe imao je mnogo veće znanje i možda slobodu da uči o stvarima koje su u njenom vremenu samo tabu. Nije sklanjala pogled i čekala je da on napokon odustane od svoje glupe priče o otmici i kaže joj što zna. A osjećala je da neće čekati dugo.

To be continued…

Vremenski putnik


1.Laura je bila muza slavnog Talijanskog renesansnog pjesnika Frančeska Petrarke.

Amazonke.com

Mi smo redakcija APortala a vi čitate članak s našom preporukom 🙂

Comments

komentari

Protected by Copyscape