Putnici…

2.

vrijeme

Nakon nekoliko minuta pojavi se visoka, vitka djevojka s blago kovrčavom, dugom, crnom kosom. Bila je obučena u uske jahačke pantalone i kaubojke. Svojim zelenim očima je prelazila preko Laurinog pa Davidovog lica. Bila je tamnoputa, pa su David i Laura pretpostavili da dolazi negdje s juga.

– Šta dođavola?! ‘Ko ste sad pa vi?
– Zdravo, odgovori joj s osmijehom Laura i značajno pogleda u Davida koji je šutio i gledao u jednu pa u drugu.
– Gdje smo i zašto smo ovdje?!, upita bijesno djevojka.
– Smiri se, uskoro ćeš saznati, reče Laura. Djevojka je gledala prvo u Lauru pa u Davida i odjednom joj se u glavi stvori riječ Legenda. Nije znala zašto, ali se nije mogla otrgnuti toj misli. Kakva sad legenda, zapita se. I zašto sam se uopće sjetila te riječi.

– Želim kući, reče. Čeka me izlazak sa prijateljicama u latino klub. Zakasnit ću.
– Smiri se i sačekaj, sačekajmo ostale, pa ćemo onda razgovarati. David je bio zbunjen. Želio je da je ovo sve san i da je on u pravu kad kaže da ih je Laura otela. Nije želio razmišljati ni o kakvoj Legendi.

– Koje dvoje? O čemu ti pričaš?! U glavi opet vidje još dva ljudska obrisa, ali nije im mogla razaznati lica.
– Nisam ti rekla da čekamo dvoje? Odakle znaš?, upita Laura začuđeno
– Rekla si da čekamo još dvoje!
– Nisam… Rekla sam da čekamo ostale.
– Nije istina!
– Jeste istina, progovori David obraćajući joj se po prvi put. Rekla je “ostale”. ‘Ko si ti i odakle dolaziš?
– Zovem se Fiona Bernassi. Imam 33 godine i živim za ples i jahanje. OK? Dovoljno?!
– Ja sam Laura i povjesničarka sam. Istražujem Legende. Ovo je David. Kako si znala da očekujemo još dvoje?
– Ne znam, jednostavno nekad pogodim stvari. U posljednje vrijeme sve češće.
– U kojoj godini živiš?, upita ju David
– u 2020.

Munja udari po četvrti put i pojavi se veoma neobičan lik. Osoba s maskom. Svi se iznenađeno okrenuli u tom pravcu, jer na prvi pogled nisu mogli razaznati da li se radilo o muškarcu ili ženi. Građom bila je sitnog rasta, nekako je izgledala krhko, ali maska na licu bila je muška. Bijela, a brkovi, obrve i obrisi bora oko očiju upotpunjavali su je i činili još privlačnijom svojom upečatljivom crnom bojom. I odijelo koje je nosila bilo je u istom stilu, opet crno-bijelo, opet muškog kroja. Vidjelo se da joj je bar za broj veće i da se neko vješto krije iza njega. Ali nisu znali zašto, pa su svi čekali da progovori i da tako saznaju.

– Zdravo, reče David fasciniran najnovijom pridošlicom.
– I tebi, odgovori pridošlica čiji glas je bio sve samo ne grub. Ipak je bila djevojka.
– Kako ti je ime? Odakle dolaziš? U kojoj godini živiš?, upita Laura
– Dolazim s Balkana i to samo zato što ne mogu reći iz cijelog svijeta. I živim u 2025. godini. A vi?
– Ja sam Laura, ovo su David i Fiona.
– Znate li zašto smo ovdje?, upita djevojka.
– Ne, odgovoriše sve troje u isti glas, iako im se u očima ogledalo da ipak nešto znaju. Znala je i ona. – Odakle vi potičete? – upita fascinirano.
– Polako, pričat ćemo detalje kad nam se pojavi i peti član, reče joj Laura.
– Ok, rekla je.

Svi su još gledali u nju dok je nešto tiho gunđala kad se začula munja i po peti put. Pojavi se djevojka u dugoj, elegantnoj haljini visokog okovratnika. Tamna kosa joj je bila sakrivena ispod šeširića s perjem. Laura je zadivljeno gledala u nju pretpostavivši da dolazi iz Engleske, bar je njen stil oblačenja govorio tako. Djevojka s maskom je gledala i milijun pitanja joj je prolazilo kroz glavu, a prvo od njih je bilo kako uopće može disati u tako uskoj haljini.

– Ma sjajno, progovori Engleskinja. Akcent kojim je govorila upućivao je na London.-  Zašto sam ja sad ovdje?
– Sada smo svi, reče David.

Laura ga pogleda i potvrdi svoju prvu misao. Da, on zna mnogo više nego što govori. Shvatila je da ga je strah. I nju je bilo. Kada pažljivije pogleda oko sebe, u svačijim očima su se ogledale iskrice zbunjenosti pomiješane sa strahom i iščekivanjem. U dubini duše svi oni su znali šta rade i zašto su tu.

– Ja sam David, obrati se djevojci iz Londona, sa jakim cockney naglaskom. Imam 25 godina, dolazim iz 3000. godine i živim u Kapitolu, koji je osnovan prije jednog stoljeća i sada je središte Međunarodne Vlade. O tome naravno ne znate ništa, ali Zemlja je nakon nuklearne katastrofe, pokrenute naglim klimatskim promjenama doživjela totalni kolaps i bilo je potrebno preko 400 godina da se uspostavi red i civilizacija bude donekle spašena. Oni od nas koji su opstali sada žive u harmoniji, to je zapravo i jedan od razloga zbog kojeg…. (zastao je, ne želeći više ništa reći, jer su njihova lica bila šokirana. Promotrio ih je i promijenio temu. Apsolvent sam na Sveučilištu Moderne Misli. A ovo je Laura.

– Da, ja sam Laura, imam 28 godina i trenutno sam na doktoratu iz povijesti. Osvrnula se prema Davidu i samo nastavila govoriti shvaćajući da je namjerno lopticu prebacio na nju. Nije ga mogla kriviti zbog toga. Dolazim iz 2016 . godine. Obožavam antiku, srednji vijek i renesansu. Fasciniraju me legende. Nisam udata i nemam dečka, reče s osmijehom. Porijeklom sam Talijanka.

– Ah, obožavam Italiju, reče Fiona s osmijehom. Ja imam 33 godine i plesačica sam. Dolazim s Kube, pokrajina Artemisa. Single sam i nemam djece. Obožavam putovati i jahati. I da, Vaga sam u horoskopu.
– Haha, a ja sam Bik s podznakom Strijelca, odgovori Laura. Hobi su mi putovanja.
– Vi o horoskopu?! Ozbiljno??, zagrmi David. Reci nam više o sebi, molim te, reče okrećući se djevojci sa šeširom. Njene crne oči su sve to mirno promatrale.
– Ja sam Kerolajn. Živim u 1900. godini u Londonu. Imam 26 godina i neudata sam. Zapravo sada sam i prestara za udaju, bar tako smatra naše londonsko uglađeno društvo, reče s jakim prizvukom ironije. Bavim se različitim ulaganjima.
– Ulaganjima?, upita ju djevojka s maskom na licu.
– Da, ulaganjima. Posljednja investicija mi je izgradnja naselja u ulici Palm Springs. Tu sam si osigurala prilično   bogatstvo. Nekako uvijek znam gdje trebam uložiti novac.
– Imaš jaku intuiciju, vjerojatno je tvoja najveća vrlina, reče djevojka s maskom.
– Tvoje ime još nismo čuli, odgovori joj Kerolajn.

– Ja sam Ratnica za mir i jedinstvo svijeta i kao takva ne mogu i ne smijem da se emotivno vežem za bilo koga, dakle, također sam solo. Volim historiju i umjetnost, volim pravdu, i mrzim podjele. Živim za slobodu, jer takvi smo rođeni, dok sebi ne stavismo okove, zbog potrebe da sve objasnimo. Imam 31 godinu i ne volim da kažem da sam od bilo kuda, jer padam pod ljudske norme i granice, ali ako baš moram, onda, s Balkana sam.

– OK, ratnica za mir. Ali imaš li ime?, upita je Fiona.
– Imam, Ratnica. To je dovoljno, odgovori i ušuti.

Svi su je gledali začuđeno, ali su odlučili poštivati njenu privatnost nadajući da će jednog dana saznati više o njoj. U kutku umova koji su bili prestrašeni, stajala im je činjenica da se svi međusobno razumiju a dolaze iz različitih vremena i s različitih govornih područja. Četiri žene i jedan muškarac, iz vremena kakvog nisu mogle zamisliti, nakon kataklizme. Koji je govorio premalo o svemu što je znao. Zašto je to bilo tako? I zašto su se djevojke uz njega osjećale sigurno iako ga nisu poznavale? Lauru je činjenica da je ovdje, tješila, iz nepoznatog joj razloga, ali spoznaja da je civilizacija ipak uspjela preživjeti, davala joj je nadu, veliku nadu i njene oči upijale su sjenu Davidovog profila. Nešto joj se na tom licu činilo toliko poznato, što je bilo zapravo posve smiješno, jer dolazio je iz vremena mnogo nakon njenog i vidjelo se da prestrašeni dječak kojeg je srela prije svega pola sata, polako ustupa mjesto čovjeku koji će im pomoći… Koji zna možda dovoljno da upotpune slagalicu…

To be continued…

Vremenski putnik


Marija Klasiček

Autorica, kolumnistica i nagrađivana umjetnica, Marija je vlasnica portala Amazonke.com i glavna urednica. Svoju ljubav prema umjetnosti, spojila je kroz pisanu riječ i note. Uz to što potpisuje sva svoja glazbena djela, aktivno sklada i za mnogobrojne estradne umjetnike. Za sve što napiše kaže: “To je napisao život… nisam ja.” 

Comments

komentari

Protected by Copyscape