Jurio sam kroz šumu dok mi je hladni, jutarnji vjetar šibao uz lice. Volio sam taj osjećaj slobode, brzine koja me nosila poput nevidljive struje. Čovjeku bi trebao barem sat da autom stigne do grada u dolini, meni su trebale tek minute. Zastao sam na samom rubu šume i osvrnuo se. Svi su još spavali. Lagano sam prostrujio ulicama do banke koja se imala upravo otvoriti. Pričekao sam tren dok službenica nije otvorila vrata poslovnice i zatim posve mirno u nju ušetao. Djelatnici su me gledali zbunjeno. Bio sam svjestan da mi je odjeća istrošena i blatnjava, na nekim mjestima izderana, no već sam imao spremno objašnjenje za to.

Osmjehnuo sam se slušajući im misli. Službenice su me gledale posve zaljubljeno, svaka maštajući o meni na neki svoj simpatični način. Osjetio sam kako mi se smiješak razvlači usnama i požurio do vrata na kojima je pisalo „Uprava“.

Zastao sam pričekavši da me netko od djelatnika sustigne. Prišla mi je jedna poniža, zdepasta gospođa, pepeljaste kože i svijetloplavih očiju što su me upitno promatrale ispod debelih stakala naočala koje je zataknula na vrh nosa, da bi izgledala ozbiljnije. Uputio sam joj širok osmijeh. Lecnula se opazivši moje blistavo bijele zube ali šok je nestao u trenu kad sam zakoraknuo prema njoj i blago joj rekao:

„Oprostite zbog moje nimalo privlačne pojave. Imao sam nesreću van grada pa sam kroz šumu morao pješačiti i zaista bih trebao razgovarati s Vašim direktorom da mi odobri prebacivanje mojih sredstava iz banke u metropoli.“

Neki baner What Do Women Want, Fine Jewelry

„Svakako gospodine, izvolite ovuda. Vrlo mi je žao što vas je takva nesreća zadesila. Recite mi, jeste li dobro?“

– njena zabrinutost za mene bila je iskrena dok su joj se obrazi rumenjeli od mjerkanja moga tijela.

„Ne brinite, osim odjeće možda mi je pomalo stradala samo taština. Bio sam uvjeren da sam izvrstan motociklist.“ – zabljesnuo sam je još jednom svojim bijelim zubima i širokim osmjehom.

„Ohh.“ – čuo sam njen uzdah, pomalo zabrinut, pomalo zbunjen, ali uzdah odobravanja.

Uvela me u prostoriju Uprave i zatim tiho prišapnula tajnici ono što sam joj rekao, od riječi do riječi. Malena, vrlo slatka brineta odmjerila me i porumenjevši odjurila u ured direktora. Čuo sam joj misli i luđačke otkucaje srca dok mu je sve to prepričavala.

„Uvedite mi molim Gospodina.“ – rekao joj je službeno ali sam u njegovom glasu već čitao tračak uznemirenosti koja me silno zabavljala. Lakim sam koracima ušetao u njegov ured i zatekao debeljuškastog čovječuljka, crnih brčića i veselih očiju. Pružio sam mu ruku i razgovijetno izgovorio svoje ime da se predstavim:

„Sinclaire, Anthony Sinclaire.“

Lecnuo se od same moje pojave a ni ledeno hladan stisak moje ruke nije mu se baš omilio, no začuvši svečani ton mojeg izgovora i ime koje mu je mirisalo na podeblji svežanj novčanica brzo se sabrao i prozborio:

„Dimitrović, Vama na usluzi. Izvolite, sjednite. Kako vam mogu pomoći gospodine Sinclaire?“

„Vidite, zadesila me omanja nezgoda van grada a uz sebe nemam gotovine, pa čak ni kartica. Motor mi je potpuno slupan i jedina mi je opcija zamoliti Vas da kontaktirate moju banku u metropoli kako bi mi prebacili neka sredstva ovamo. Ovo su moje isprave.“

Izvadio sam osobnu iskaznicu i putovnicu – vješte krivotvorine naravno, ali on to nije mogao znati.

„Čine se u redu“ – promotrio ih je pažljivo i ostavio ih na stolu.

„Račun mi je otvoren u Nacionalnoj banci. Molio bih Vas da ih kontaktirate i da ovdje kod Vas otvorim račun na koji bi mi prebacili sredstva, ako je to ikako moguće na ovaj način?“

Bio sam svjestan da će to možda biti teško izvedivo ali pomisao na odlazak iz doline, pa makar i na nekoliko dana i odvajanje od Nje bili su mi nepojmljivi. Prije mi se čak znalo desiti da razmišljam kako mi je sav taj imetak kojeg sam čuvao u Nacionalnoj banci posve nepotreban. Nikada nisam mario za materijalna bogatstva, previše su me sputavala. Ali sada sam želio biti „čovjek“ i znao sam da se onda moram ponašati kao ljudsko biće. Trebala mi je kuća, posluga, odjeća, automobil pa čak i hrana – na ovu zadnju pomisao pomalo sam se namrštio što nije promaklo Dimitroviću.

„Jeste li dobro?“ – upitao me, gledajući me napola mrko, napola zbunjeno, preko stola dok je tipkao žurno na svom laptopu i tražio broj Nacionalne banke, a zatim i direktan broj za dobivanje njihove Uprave.

„Osjećam neku bol u ramenima, vjerojatno od pada, bit ću u redu. Hvala na brizi.“ – izgovorio sam lako i osmjehnuo mu se.

„O svakako se nadam da hoćete, ne bi bilo zgorega da posjetite liječnika.“ – dometnuo mi je i posegnuo za telefonom.

„Svakako.“ – uzvratio sam mu i pogledao u smjeru velikog prozora što je krasio njegov kabinet.

Brzo se uspio dogovoriti s nekim iz uprave Nacionalne banke. I dalje sam promatrao sivilo dana kroz prozor njegova kabineta, dok je on vješto dogovarao cijelu transakciju u međuvremenu skeniravši moje isprave kako bi ih e-mailom poslao u tamošnju Upravu. Bilo je očito da to sve skupa neće biti dovoljno te sam ga zamolio da od riječi do riječi prenese moju poruku osobi s druge strane žice:

„Recite gospodinu da je moj broj računa 3381457-12 te da bih molio da kontaktira gospodina Paula Volkovskog iz odvjetničkog društva Volkovski – Markovich koji će mu donijeti moju ovjerenu punomoć. Ona mu daje pravo da on u ovakvim situacijama komotno raspolaže mojim imetkom i bankovnim računima. Te da također molim da transakcija bude sprovedena još danas, jer kao što vidite ipak se nalazim u posve nezgodnoj situaciji“ – rukom sam mu svratio pažnju na svoju rasparanu odjeću.

Kimnuo je prema meni potvrdno te brzo ponovio što sam mu rekao, zastavši tek kad je bio red da mu još jednom ponovim broj računa i ime mog odvjetnika. S druge strane žice netko se lecnuo shvativši da je taj račun otvoren prije više od 5o godina i da na njemu ima više od 15 milijuna dolara.

„Nije moguće da je u pitanju isti Sinclaire!!?!!“ – promucao je šokirani glas s druge strane žice.
„Račun je otvorio moj djed i ja sam ga naslijedio od njega, nikada ne diravši iznos na računu, međutim sad mi je ta banka najbliža, ovdje sam ipak stranac.“ – objasnio sam kroz osmijeh.

Dimitrović u tome svemu nije vidio ništa čudno, njemu su se brčići smješkali od trena kad je shvatio da mu je u kabinet ušetkao zlatni rudnik pa je razgovaravši s predstavnikom Nacionalne banke vodu vukao na moj, tj. svoj mlin. Da sam mu rekao kako sam unuk Mickey Mouse-a, njemu bi to bilo svejedno, samo da omasti brk za svoj posrednički posao.

Ostatak transakcije i rješavanje mog nazovimo problema prosjedio sam u kabinetu za probranu bankovnu klijentelu. Ponuđena mi je kava a zatim i kolačići od čokolade, koje sam prihvatio uz smiješak jer se ipak pretpostavljalo kako sam gladan i umoran nakon cjelonoćne šetnje šumom.

Kad je službenica napustila kabinet, kavu sam izlio kroz prozor u travu a kolačiće potrpao u džepove posve siguran da ću naći neko psetance na ulici kojem ću ih dobaciti.

Uskoro u kabinet je ušetao Dimitrović, zadovoljna smješka na usnama i rumenih obraza što su prštali od zadovoljstva.

„Gospodine Sinclaire, Vaš vas novac očekuje, sve je riješeno!“ – izjavio je slavodobitno i ja sam ustao s olakšanjem te krenuo za njim u njegov kabinet.

„Ovdje su Vaše isprave a ovo je iskaznica Vašeg računa s kojim odmah možete raspolagati. Kreditne kartice koje ste zatražili bit će gotove kroz 38 sati.“ – pružio mi je dokumente te nadodao:

„Bili smo toliko slobodni da Vam o trošku banke unajmimo apartman u hotelu Excelsior, u centru grada, te se nadamo da će Vam smještaj odgovarati. Također bismo Vam rado ustupili službeni automobil banke i vozača kako biste mogli u nabavu svih potrepština.“ – izgovorio je pogledavši moju odjeću.

„Od srca vam zahvaljujem gospodine Dimitroviću te se nadam da ćemo nastaviti ovu našu suradnju.“ – pružio sam mu ruku i on ju je odmah prihvatio ne mareći za moj hladni stisak.

„Svakako, svakako gospodine Sinclaire.“

Zatim sam se brzopotezno zaputio prema šalteru podigavši značajniju svotu te nastavio prema izlazu. Tamo me već čekao spomenuti automobil a vozač mi je izašao ususret.

„U neki finiji butik molim Vas.“ – izgovorio sam prema njemu mislivši kako bih znatno brži bio sam, hodajući, ali ovu sam ulogu sam odabrao i valjalo ju je odigrati kako treba.

Nije nam trebalo dugo da stignemo do butika. Prodavačice su se uskomešale poput koka u kokošinjcu kad stigne novi pijetao i prepustio sam se u njihove ruke. Moram priznati da su znale što rade. Odabrale su mi finu odjeću dostojnu jednog modernog, poslovnog čovjeka, ubacivši i nešto ležernije što sam posebno morao zamoliti.

Na koncu sam se jedva uspio osloboditi iz njihovih spretnih, zaljubljenih ručica. A i miris krvi koja im je plovila ljupkim tjelešcima počela me previše mamiti. Znao sam da noćas moram poći u lov.

U hotel sam stigao kasno popodne, zahvalivši se vozaču i utisnuvši mu koji dolar u dlan. No ono što sam ja smatrao „kojim dolarom“ njemu je očito bilo poput 4 mjesečne plaće zajedno pa me pogledao iznenađeno i stao mi se zahvaljivati poput pokornog sluge. Zamolio sam ga da priopći Dimitroviću kako ga pozivam na zajednički ručak sljedećeg dana kako bismo nastavili razgovor o „našoj suradnji“. Te sam mu zadnje riječi posebno naglasio i vozač je kimnuo glavom. Očito je bio jedan od onih ljudi kojima nije trebalo objašnjavati.

Nakon kratkog razgovora s direktorom hotela napokon sam ostao sam u hotelskom apartmanu. Iskoristio sam blaženi trenutak samoće kako bih nazvao Volkovskog.

„Prijatelju, hvala ti.“ – izgovorio sam iskreno, jer njega sam od svih pripadnika našeg soja jedinog zaista smatrao prijateljem. Jedini me nije osuđivao zbog načina „života“ kojeg sam odabrao. I sam je zbog posla kojim se bavio apstinirao od ljudske krvi već više od stoljeća.

„Posjetit ću te za koji dan.“ – izgovorio je tvrdo, s očitom primjesom nekog dalekog narječja. Nitko od nas ionako nije više bio osoba za koju se izdavao.

Spustio sam slušalicu i čekao da padne mrak. I čim su se prvi tragovi noći skupili na nebu, otvorio sam prozor i poletio u noć. Nije mi trebalo dugo da se nađem u istoj onoj šumi iz koje sam jutros pobjegao i nanjušim skupinu košuta što su plaho šetkale šumarkom. U trenu već sam jednu oborio i svoje usne spustio na njen vrat. Srdašce joj je prestravljeno tuklo još tren a tad je zauvijek utihnulo. Krv joj bijaše slatka i opojna, samo me jedna spoznaja tištala dok sam pio, dan proveden daleko od Nje…

To be continued…

Marija Klasiček

Komentari

Neki baner
Neki baner Free Shipping on ALL cosmetics products!!