Dječak…

3.

Pošutjeli su, neko vrijeme gledajući se međusobno, a tad sjedoše na travu. Svatko je utonuo u svoje misli. Prvobitni šok i strah zamijenila je nevjerica. Zaista su bili ovdje, gdje god to “ovdje” bilo. Laura je željela nešto reći, ali nije znala kako započeti.. David ju je promatrao, pa je shvativši da je ovdje jedini muškarac odlučio je ispričati ono što je smatrao da treba s njima podijeliti…

vrijeme

Pa dame… sve nas redom zanima zašto smo ovdje, ali mislim da u dubini svatko od nas to dobro i zna, jer svakom je dan dio slagalice, a zajedno bismo je trebali upotpuniti. Čekao je odgovor, ali djevojke su ga samo promatrale. To ga je zbunilo, ali se nakašljao pa nastavio govoriti.

Postoji Legenda, koja, eto pošto smo ovdje, izgleda uopće nije legenda, i ona govori o vremenu prije vremena, o postanku svijeta, o postanku nas kao ljudi. Govori kako smo mi zapravo Božji projekt kojim on istražuje sebe, ali Bog u toj priči nije sjedi starac, kakvim ga barem u vašim vremenima zamišlja većina kultura. Bog je, pa rekao bih, laboratorij, a mi smo – dizajnirani. I kao svaki dizajn, imamo grešku… ni sam ne znam što je od onoga što mi je poznato istina, ali mi smo zapravo rješenje za bolest, barem bismo trebali biti. Dizajnirani tako da se kod svake ozljede regeneriramo, a ipak starimo, što ne bismo smjeli… umiremo, a ne bi smjeli umirati. Osmišljeni smo kao nosioci znanja koje je zakopano u nama, a ne možemo do njega, jer smo negdje zapeli i nismo evoluirali kako je zamišljeno. I stojimo već 3000 godina u tami. Zapravo… mnogo duže.

U tom trenutku nešto udari, osjeti se podrhtavanje tla i bistra plava svjetlost vinu u vis.Trenutak su prestravljeno gledali u nju, a zatim ih je svjetlost obavila i podigla u vis. Tren su tako lebdjeli a zatim su posloženi u krug, ispred njih pojavio se kameni stol, a oko njih stajali su visoko podignuti svodovi kamenih blokova, što su se sami od sebe podizali i rekonstruirali…

– Davide što je to?, vrisnu Fiona.
– To je Stonhenge!, vikne Laura i nasmija se iz grla. Obnavlja se sam od sebe! Ili ne… mi smo upravo bačeni u trenutak u kojem je nastao… gledajte, obrisi ljudi, koji ga grade.
– Izgleda spektakularno., zadivljena, ali bez previše emocija, izgovori Ratnica.

U tom trenutku na stol udari knjiga. Velika, zlaćana knjiga i stane se listati sama od sebe. U jednom trenu zastane i snop blijede, mliječne svjetlosti, kao zavijutak pojavi se u zraku. Neki glas progovori,a oni svi protrnu:

– Ako ste ovdje, znači da smo ipak nešto dobra učinili. Ne bojte se. I hvala Vam što ste došli, začu se iz knjige.
– Tko si ti?, vrisnu svi u glas.
– Ili Vi?, dobaci Laura pa ustukne.
– Tko god želiš da budemo., odgovori glas iz Knjige.
– Jesi li ti ili ste Vi?, uporna je Laura
– Bit ćemo ti… tako ti je lakše pojmiti, zar ne Petrarkina Lauro?
– Nisam ja…
– Mnogo si ti…, odgovori glas iz Knjige.
– Vidim da misliš da znaš sve o nama. Ali mi ne znamo ništa o tebi, reče Laura.
– Polako, znam da ti strpljenje nije jača strana.
– Nikome od nas nije, javi se Fiona. Zaista bismo, u najmanju ruku voljeli znati nešto više o tebi.
– Uistinu, rekoše u glas Ratnica i Kerolajn.

David je sve to samo promatrao sa blagim osmijehom na licu. Znao je da o Knjizi i Glasu zna mnogo više od djevojaka i nije baš bio sretan zbog toga. Njemu je pripisana najveća odgovornost. Nadao se da će im Glas reći puno više nego što je on sam bio spreman, bar sada, na početku svega.

– Došao sam, jer Vam u ovoj nevolji treba vodič. Jer ne pojmite moć i snagu koju imate i teret koji je prije mnogo milenija stavljen na vaša nejaka leđa. Ja sam samo glas… vas samih, poslan iz nekog drugog vremena, s nekog drugog mjesta, da vam budem oslonac u trenucima koji dolaze. Vi ste mnogo više od onog čime se smatrate – smrtnicima. Vi ste jedni od onih koji su kreirali svijet, ali ste napravili pogrešku. I ovdje ste da ju ispravite. A ja sam samo znanje, vaše znanje koje ne možete otključati. I nisam Vas odabrao, vi ste odabrali mene.

U tom trenu, knjiga se pretvori u lik dječaka plave kose i zlaćanih očiju. On sjedne na stol, prekriži noge i pomno ih promotri. David uzdahne, a djevojke se prestrave.

– Tko si ti?, upita Laura najhrabrija i najodlučnija.
– Knjiga, odgovori dječak.
– Ne, nisi…, odgovori David. Budi iskren “dječače”.
– U redu, ja sam samo i jednostavno Liber, osmjehne se i pogleda je ravno u oči. U tom trenutku, Laura poletje u vis, dok joj se u očima ogledalo neko drugo vrijeme i neko drugo mjesto i nestane u vrtlogu.
– Kamo si je odveo?, vrisne Fiona..
– Tamo gdje je njezina duša nastala., odgovori dječak i nestane.
– Otišao je!, izgovori Ratnica pomalo ljutito.
– Nije. Ovdje je. Ne može otići od nas., izgovori David.
– Ne izgledaš nimalo ljuto, nimalo šokirano, nimalo iznenađeno. U čemu je tvoja tajna Davide?, obrati mu se Kerolajn pomalo optužujućim tonom,
– Nemam tajnu, odgovori David hladno, osjeti kako mu tijelo vibrira i shvati da mu se muti vid.

U tom trenu i djevojke osjete isto, a tren zatim svi iščeznu u vrtlozima. Na sred stola pojavi se dječak sa zagonetnim smješkom na licu.

To be continued…

Vremenski putnik


Amazonke.com

Mi smo redakcija APortala a vi čitate članak s našom preporukom 🙂

Comments

komentari

Protected by Copyscape