Sjedim na balkonu. Lijepa i vedra noć, prva ljetna. Mjesec mi se smiješi, sretan što se napokon vidimo. Znaš, on mi je već dugo najbolji prijatelj. On zna sve naše tajne. Samo njemu pričam o tebi. Njemu postavljam pitanja koja nemam hrabrosti tebi. Mjesec me slušao kada sam svima drugima ćutala, pa i večeras…

moonlight

Opet smo se vidjeli sinoć. Opet si znao da nešto ne valja i opet si me izvukao iz stana. Samo si se pojavio pred ulazom znajući da neću moći da ne izađem i da neću odoljeti zajedničkom pivu. Onome crnom, flaširanom koje pijemo skupa u tvom autu. I svaki put si kažemo da ćemo samo tridesetak minuta, “brzinski”, a ostanemo satima…

I uvijek isti scenario – pričamo bar dva sata. Svako na svojoj strani. Slušamo jedno drugo. Nikada ne dajemo savjete jer je to bespotrebno. Pričamo što nas boli, što nas ljuti, što želimo u životu. Svaki put se pitamo zašto se uvijek vraćamo jedno drugom i svaki put me uvjeriš da sam ti jedna od najvažnijih osoba u životu, da sam “tvoja” i da si “moj”. I svaki put zakljčimo da više nismo dovoljno dobri jedno drugome.

Onda me zagrliš i držiš tako dugo. Tada komentiramo pjesme koje sviraju na radiju, jer svaka je “naša” i tjeramo neku zezanciju jer nas oboje uvijek boli taj zagrljaj. Tada vanjski svijet prestaje postojati. Vrijeme stane. Kako nam taj bol nije dovoljan, počinješ lagano usnama prelaziti po mom obrazu, pa po vratu. Tek onda prelaziš na usne. Svaki poljubac je za sebe. Svaki ima svoje značenje i svoju svrhu. Svaki prži i ostavlja novi žig na mojoj duši. I svaki od njih je sakriven duboko u meni.

Na početku ti ne uzvraćam. Puštam te da uživaš u mom okusu koji obožavaš. I ne uspijevam se više suzdržavati pa ti uzvraćam. Znam kako reagiraš na mene. Znam da voliš kako te ljubim. I nikada ne znam koliko to traje.

Pažnju nam obično skrene boja neba onda kada prestaje biti tamna. Tada je vrijeme da idemo kućama. Uvijek poželim da tama traje duže. Uvijek molim Mjesec da zaustavi Sunce, jer znam da dođemo do tačke kada bih te povela k sebi doma, da te osjetim u sebi. Nisam predugo. Nisam već nekoliko godina. Znam koliko me želiš. Znam da te svaki djelić tijela boli od te želje. Ali joj se već dugo ne prepuštaš do kraja jer znaš da bismo tada istinski vodili ljubav. Ali ne, Sunce ima preveliku moć. Mora otjerati Mjesec i pozdraviti novi dan.

Dovoziš me pred ulaz opet. Opet se grlimo i ćutimo pitajući se hoće li nam to biti posljednji put da se vidimo. Puštam te da odeš u svoj krevet, a ja odem u svoj. Zagrlim jastuk i pustim suze da teku. Da saperu sve tvoje poljupce i dodire. Ti si jedini poslije kojeg uvijek plačem. Dok Mjesec napušta Nebo, pitam ga zašto ti se uvijek vraćam onda kada sam sama. Zašto te koristim da izliječiš nove rane i otvoriš stare, ali stvoriš i poneku novu? Zašto me samo ti možeš natjerati da se osjetim iznova željenom i voljenom, iako me zapravo nikada nisi dovoljno volio? Zašto insistiraš da budemo uvijek tu jedno za drugo, taman onda kada se naviknem da te nema? Zašto si ti onaj koji ispravlja sve ono pogrešno u mom životu, sve osim sebe, jer si ti pogrešan najviše od svega. Mjesec uvijek ćuti i samo me sluša. Vjerojatno ni on ne zna niti razumije, ali bar me ne osuđuje onda kada bi me svi osudili.

Večeras sam shvatila da sam se davno pomirila da nikad nećeš biti moj, ali zašto me svaki put spašavaš? Ko će to raditi jednom kada odeš nekoj drugoj? Hoću li tada biti dovoljno jaka da sama ustanem i krenem dalje ili ću imati i ja nekoga drugog da mi kaže: “Mala, ti si pametnija i jača od toga”?

Zaspim snom bez snova. Ujutro se budim nasmijana, kao da sinoć nije postojalo. Niko osim Mjeseca i tebe ne zna da smo opet bili skupa. Večeras ću opet s Mjesecom pričati nasamo i reći ću mu koliko sam te zapravo voljela i koliko ne shvaćam zašto još uvijek postojiš u mom životu. A on će opet ćutati…

Sutrašnji dan će mi opet donijeti osmjeh koji će sakriti one opekotine koje si sinoć napravio i donijet će mi mir, bar do idućeg susreta…

Amazonka

Komentari