directory-466935_1280

Sve što sam planirala napraviti prekjučer, a nisam stigla – prebacila sam za jučer (uz posvemašnju grižnju savjesti, naravno).

Sve što sam željela napraviti jučer, plus ono što sam prebacila od prekjučer, previše je za jedan dan, zato jedan dio onoga što nisam uspjela napraviti jučer, prebacujem za danas (ili pamtim do sutra).

Ako ste pomislili da sam ljenčarila, to nije istina, jer sve što sam morala napraviti, napravila sam, ali problemi nastaju s onim što sam željela, a nisam stigla. Umjetno izazvano dokoličarenje me odvelo u dubokoumno promišljanje i tako sam tražeći izvor problema, došla do zaključka da se na razini primozga zaključava mogućnost realnog razmišljanja, ako se realnost pomiješa sa prevelikom dozom želja, planova ili ambicija. Taj koktel tjera stvar u područje iluzija, a kokteli znaju biti zajebani ako nisi jako, jako mudar. Da stvar bude kompliciranija, mudrost je spremljena odmah pored spremišta iluzija, gdje nastaju želje i gdje se usporedo kreiraju problemi. To je mjesto gdje se prave i ambicije, a one izgleda isto rade priličan problem u pojedinim glavama.

Ako želje ne prate naše realne mogućnosti, izazivaju osjećaj neuspjeha, nezadovoljstva, nesposobnosti i frustracije. S nerealnim ambicijama i svim ostalim lošim emocijama, teško se ide kroz život s osmjehom na licu i zato često hodamo okolo sa zgrčenom facom, sivim tenom, pognutih ramena i koračamo teškim, umornim korakom.

Nije malo to što se osjećamo neuspješno i totalno luzerski, već se i polako osjećamo bolesni i iznemogli, u najmanju ruku frustrirani, a sve samo zato jer smo poželjeli nešto za što nemamo dovoljno resursa u glavi, u dupetu, oko sisa ili nam nije dostupno iz nekih drugih razloga. Moguće nam je tako pao grah, a možda samo ne možemo to ostvariti u ovom trenutku, pa nasilno inzistiramo, pogurujemo ili namećemo stvar tvrdoglavo i do zla boga iritantno. Želje, ambicije i mogućnosti su područje života u kojem nam treba sva raspoloživa realnost, jer u suprotnom stvari odu u krivom smjeru.

Ambicija sama po sebi nije loša, ali samo ako ju možemo držati u kutijici koja se hermetički zatvara. U protivnom rado pobjegne van, a onda se u dodiru s kisikom volumenizira i tada smo svi najebali. Takva predimenzionirana ulazi u fine, skromne i samozatajne ljude pa se u njima napuhuje, bode ih iznutra i ne da im mira. Čini ih zavidnima, nesigurnima, frustriranima i temeljito nesretnima. Vrlo brzo ih pretvori u smiješne patuljčiće koji se na kraju predstavljaju kao divovi, ponašaju kao divovi, pričaju glasom diva i junače se. Oni to zovu realnom prezentacijom svojih postignuća i mogućnosti, brane se tobože od lažne skromnosti i ne vide problem u tome što vas tjeraju da im se divite onda kad apsolutno niste zadivljeni i veličate zajedno s njima njihove planetarno neophodne životne trice i za opstanak čovječanstva bitnu činjenicu što  oni uopće postoje.

Nije ih briga što zaista mislite o njihovim postignućima, a niti na kraj pameti im nije da možda uopće ni ne razmišljate o njima. Ne zato što ste ljubomorni ili ih ne volite, već jednostavno nisu u vašem fokusu ili vas zanimaju dijametralno suprotne stvari koje birate onda kad se želite nečemu diviti ili o nečemu razmišljati.

Kad s njima pričate djeluju kao da obznanjuju Bogojavljanje pričajući o sebi, naginjući glavu na jednu stranu, kosicu na drugu, trzaju lijevim ramenom u istom trenu, kad desnom rukom dohvaćaju svoje lijevo uho. Da ih lakše prepoznate, to su oni s motivirajuće sugestivnim stavom, što vječito ispod ruke nose veliki paket hinjene sreće koja miriše na neki od opsesivnih poremećaja. Obično su visoko motivirani ali nisko pozicionirani i imaju cilj i namjeru da streme tamo negdje skroz do područja iluzije.

Oni vam obično u prvoj minuti razgovora, ushićeno pokazuju „provjereni“ put do sreće i još vas gurkaju da njime bez odlaganja krenete. Njih ne zanima to što vam je vaša sreća dovoljna takva obična i ponekad manjkava, a ponekad sasvim primjerena, niti ih briga što niste tražili savjete za sreću kako je oni vide. Oni napuhano brane svoju izmišljenu poziciju u sklopu samo njima znanih sustava vrijednosti i kao da upravo sebe više nego vas, uvjeravaju da su uspješni, lijepi, mudri i neophodni. Zapravo mi djeluju jadnjikavi, mučni i nimalo sretni. Naporni su za popizditi!

Najčešće izvana izgledaju blistavo, našušureno, prpošno i gotovo na granici nonšalancije, a ako samo zastanete pored njih ili vam se putevi ukrižaju s takvima, jasno vam je u prvoj minuti da su spremni za Hollywood ili barem za kazalište s osrednjim repertoarom komedija.

No, tko sam ja da im sudim i zašto me uopće briga za njih? Zato što me se dotiču, tjeraju me da klimam zajedno s njima na kojekakve pizdarije koje me ne zanimaju, a najviše zato što bi ih uglavnom voljela da nisu toliko usmjereni na samohvalu. I da, kad već pričamo otvoreno, živcira me što su odmah spremni za svađu ako ih verbalno ne pomaziš svaki dan, svakog punog sata i još na polovici, a i zanima me kako smo došli od skromnosti kao vrline do lažne skromnosti kao mane? Pa sve što je lažno nije dobro, ali ne vidim da je lažna skromnost mnogo lošija od recimo lažne ljubavi ili pretjeranog samoljublja?

Stvarno je svrhovito da si što češće nabrojimo sve dobre stvari koje nas okružuju, sva realna mikro postignuća i sve sretne osmjehe koje smo izazvali na nečijem licu. Jeste to možda nekome malo i mizerno, ali od sitnica i sretnih osmjeha sastoji se život.

Pazite da ne idete ljudima na živce, barem dok traje ovaj zvizdan vani jer vaša napornost u kombinaciji sa visokim temperaturama, može biti ubojita kombinacija.

 

Viktorija Herak

[email protected]

 

Mi smo redakcija APortala a vi čitate članak s našom preporukom 🙂

Komentari