Godinama me u životu držala nada da se sve dešava sa nekim razlogom. Pravdala sam se samoj sebi kako sve mora tako, kako ide. Da bi ti se nešto lijepo moglo dogoditi moraš da prođeš kroz teške periode i neka iskušenja. Objašnjavala sam sebi jedan po jedan, loš sat, loš dan, mjesec, godinu… Loš život. I sad shvatam da se nisam nigdje pomjerila, i dalje sam ona ista uplašena djevojčica koja se nada nekom boljem danu. Nekom boljem sutra. Još joj je samo ta nada i ostala…

Aleks

Život nije ružičast, pun je sivila, ponekad ga prošara poneka šarena zraka, ali sve se uglavnom svodi na sivo. Ne smeta mi sivo, volim tu boju, smeta mi što se uvukla i u mene. Toliko sam se navikla na loše, da se sada plašim kada se desi nešto dobro. Sve pokvarim ispitujući, provjeravajući, jer nisam u stanju više da povjerujem da mi se nešto lijepo ipak može desiti. Znam da je to pogrešno, nisam glupa, shvatam sve, ali postoji ta neka sila koja je jača od mene, koja me sputava, i koja mi ne da da dišem. A toliko vazduha mi je potrebno, toliko je bola u meni koji se udomaćio i neće da izađe.

Toliko je progutanih suza, prećutanih riječi, neizrečenog bola. Takve stvari unište čovjeka, i mogle su da unište i mene, da sam slabija. Ali ja još uvijek postojim, još uvijek se koprcam u mjestu boreći se sama sa sobom, tjerajući sebe da ne razmišljam, jer znam da ako sebi to dozvolim, nema me, sve ću pokvariti. U tome sam oduvijek i bila najbolja, u tome da sve što je lijepo otjeram i pokvarim. Nisam baš imala sreće, ali to me nije sprečavalo da sanjam, da želim. Nije mi smetalo čak ni to što mi se ništa od snova nije ostvarivalo, čvrsto sam vjerovala da za sve postoji pravi trenutak, i da moj samo što nije došao.

Sad se pitam, da nisam malo bila previše naivna, pa olako shvatila život? Da nisam možda promašila svijet, promašila sebe? Čudna sam, gledam oko sebe i ne pronalazim sličnu osobu. Bilo bi mi lakše kad bih pronašla, znala bih da ipak pripadam ovom svijetu. Ne ide mi. Ne postoje dvije ovakve budale. Da ne vjeruju svakome, da ne vole uvijek. Vjeruju jednom, i zavole jednom. Ali tada, nema granice. Ja kad volim volim do kraja, bezgranično, svim srcem. Predajem se do poslednjeg djelića sebe, ne čuvajući ništa za kraj, ne čuvajući ništa za poslije.

Znam da se u životu voli samo jednom, ali ne marim, dajem sve što imam, valjda vjerujući da će mi biti vraćeno istom mjerom. Skidam sve granice i bedeme, puštajući srce da bude golo, predajući mač u ruke da ga razrežu ako žele. Do te mjere ide moja predaja.

Čuvala sam je. Predaju. Čuvala sam je dugo, duboko u sebi, sakrivenu od pogleda, čekajući da naiđe prava osoba koja će je znati pronaći. Svjesna da ću krvariti, svjesna da će boljeti. Žena koja je uvijek bila divlja, žena koja nikada nije pripadala, da pripada. Da se preda. Da sve svoje snove, sve svoje želje, svu svoju ljubav preda u jednom dahu, u jednom naručju, jednom čovjeku. Znala sam da će boljeti, ali nisam marila. Kao i u svemu, tako i u tome, glavom kroz zid, nadajući se da je došlo to moje bolje sutra..

Aleksandra

[email protected]

Komentari