Danas sam počela pričati znaš? Po prvi put o nama u prošlom vremenu. Otvorila sam vrata naše sobe… i prvi put je zaista pogledala od kad si otišao. Upila sam prazne police, prazne ladice. Otvorila ormar i prešla rukom preko polica… prazno. I tad sam shvatila, nismo mogli nastaviti dalje. Ti si ostavio nas na tim policama. I otišao. A ja sam ostala u svemu ovome, u svom kaosu kojeg smo stvorili skupa. Ostala sam dostupna svima da postavljaju pitanja. I da me svakog dana udaraju u istu ranu. Ti si otišao daleko, van ičijeg vidokruga, van dosega zlobnih komentara i posprdnih pogleda.

Nisi samo otišao. Napustio si me. Kriveći me za sve, ostavio si me jer ti se više nije dalo, jer je bilo lakše ponijeti stvari, a meni ostaviti bol. Bilo je lakše, negdje drugdje rastvoriti prozore i razmišljati o sutra, a mene ostaviti da naš nered, sama pospremam za nama.

O tome nisi razmišljao zar ne? Nikada nisi razmišljao o tome, kako izgleda život iz moje perspektive, a ja sam mnogo puta zastala pokušavajući ući u tvoje cipele. Razmišljajući o tome kako si i kakvi su ti dani, jesi li sretan, gladan, da li ti nešto nedostaje… hoćeš li imati koga nazvati ako dobiješ temperaturu?

Danas prvi put, stala sam i pogledala našu baštinu. Jednu praznu sobu u kojoj smo bili beskrajno sretni i nesretni zajedno. I sve zloduhe tog vremena koji tamo i dalje stoje. Okrenula sam se i zatvorila vrata. Ostavila sam utvare da se međusobno svade. Nije mi bilo lakše, ali prvi put nisam plakala. Nisam osjećala ništa. Nije minula bol, nisam te zaboravila ni prestala voljeti, samo sam shvatila… da sam sama. Ti nisi tu i nećeš se vratiti. Ova soba nikada više neće biti naš dom.

Mogla je… ali neće. Vrijeme koje smo imali, prošlo je. Mi smo prošli. I nitko ne razumije tu potrebu da se zatvorim. Ne razumije potrebu da ne pričam o tebi, a svi bi o tebi pričali… svi oni kojih se naša ljubav ne tiče. Svi imaju nešto za reći, a sve dobronamjerno. Svi imaju potrebu komentirati, nešto, što je meni i bolno i sveto. Svi imaju potrebu dotaknuti, tu rupu nasred grudnog koša, kao da je vide. Jer vide tebe u meni.

Otišao si. Ali si posvuda, čak i na onim praznim policama.

Kažu da dom nije mjesto. U pravu su, samo smo, ipak negdje, malo više kod kuće… a ja sam bila kod kuće u tvom zagrljaju, na onom starom crvenom kauču, od čijih me drvenih letvi bolio vrat. Bila sam kod kuće u tvojim očima, čak i kad smo se svađali i beskrajno ljutili. Ti si bio moj dom.

Danas kad sam zatvorila vrata i ja sam otišla. Ne daleko, samo u sadašnjost, u kojoj učim živjeti sama. U kojoj nemam dom, osim onog kojeg ću stvoriti sama. U susret milijunima pitanja o tebi… i gdje si i kako si… spremna da kažem – Ne znam, ali nadam se, da je svakako dobro.

Bez savjeta i do tipkanja…

Zavodnica

Mi smo redakcija APortala a vi čitate članak s našom preporukom 🙂

Komentari