Bilo ih je više nego što je ikad u jednoj pjesmi bilo ljubavi. Sad bi bili očevi. Sad ih više nema. *

Bili bi djedovi, bili bi očevi, bile bi i majke i bake i nane. Svi oni bi voljeli.. No, sad ih više nema. A mi mrzimo.

Sigurno ste viđali ovaj citat pa i pjesmu Izeta Kike Sarajlića po društvenim mrežama, kao i ja. Znate i na šta se odnosi. Možda znate i koje su brojke spomenute u citatu.  Ali, nebitno jesu li to one spomenute u pjesmi ili je to 8.372, 11.000, 4.000, 6.000 ili 18. Puno je i da je jedno, a ne 140.000 ubijenih ljudi na prostoru bivše nam države. Za koga su ubijeni? Zbog čega?

skulls-1433178_960_720

Po navici pratim aktuelna politička dešavanja i danas cijeli dan gledam razne statuse i hashtagove, slike, govore mržnje, prebacivanja loptice na one “sa druge strane”, ismijavanja i ko zna šta još i ne mogu da se ne zapitam ČEMU TO SVE?!

Je li vidite ironiju u činjenici da je godišnjica jednog od najvećih zločina protiv čovječnosti u modernoj historiji zapravo političko dešavanje? I to ne samo ovog, nego svih onih koji su se desili prilikom raspada te bitne države. Sram nas bilo!

Istina, sjećati se trebamo svi, ali ne na taj način. Ne političkim prepucavanjima, ne mržnjom, ne ismijavanjem, ne negiranjem onog drugog niti treće strane koja je kao trebala pomoći. Trebamo odati počast svakoj žrtvi i poželjeti laku zemlju svakom ubijenom čovjeku. Trebamo shvatiti da su životi jedino ono što je izgubljeno, a što je bilo dragocjeno. I ljuti me mržnja koju osjećamo i dalje, ljuti me što su ti izgubljeni životi sredstvo upravljanja onih nadobudnih ljudi u foteljama koji bi da kroje sudbinu svih nas, ljuti me što zahvaljujući njihovim prepucavanjima o nazivu tih užasnih zločina ne uspijevamo doći na tačku da idemo dalje, a ne da na svaku godišnjicu proživljamo sve isto. Je li zaista najbitnije hoće li neko to nazvati genocidom, maskrom ili ubistvom ili je najbitnije da shvatimo da su ubijeni nedužni ljudi koji su bili samo pijuni u igri “onih velikih”? Zašto nam nije bitno kakav je to čovjek koji je u stanju ubiti drugog čovjeka u ime nacije, teritorije ili još gore, religije, kad nijedna Knjiga ne govori da je to dozvoljeno, ali nama je bitno da se veličamo kao veliki pripadnici iste?! Kako je moguće da neko ko se naziva čovjekom ubije dijete i onda se još hvali s tim ili veliča onoga koji je to učinio?!

Jednom, ako i kada prestanemo okrivljavati, ismijavati, negirati, svetiti se i mrziti onda ćemo biti društvo koje ima predispoziciju da postane poželjno u ovom svijetu. Kada nam postane žao svakog ubijenog čovjeka u slavnom Trećem balkanskom ratu ili bilo kojem drugom ratu, napadu ili čemu god, tek tada ćemo za sebe moći reći da smo uistinu ljudi.

Neka nam sjećanja i historija posluže da naučimo razliku između čovjeka i nečovjeka. Neka nas nauče da budemo biće koje samo voli.

Na zbornom mjestu ljubavi sad čekaju kao grobovi. Mala, velika moja, večeras ćemo za njih voljeti.**

M.G.


i **Mala, velika moja, večeras ćemo za njih voljeti, Izet Kiko Sarajlić

Komentari

Mi smo redakcija APortala a vi čitate članak s našom preporukom :)