Anđeli…

Kerolajn je samo tupo zurila u vlastite ruke. Prijatnije sigurno nije riječ koju bi ona sama odabrala da opiše „putovanje“ koje je iskusila. Rukama je grčevito stiskala nabore svoje duge haljine, sakupljajući svu snagu koju je imala kako bi ispričala ostalim putnicima gdje je to ona bila.

Dječak je veselo ciknuo i stvorio se pored nje. „Hajde hajde, tvoj je red“ rekao je, zatim je veselo odskakutao, napravio salto unatrag i nestao u stranicama knjige.

„Ja sam bila kod kuće“- progovorila je.

Vidjela je zbunjenost u očima ostalih, i nasmijala se, znala je da nisu očekivali da se tu moglo dogoditi ništa strašno.

  • Nisam otišla ja, nego su oni došli k meni“.

Ta je rečenica probudila radoznalost kod ostalih. David je ispitivački podigao obrvu, ali nije progovarao. Bila sam u zamku svojih roditelja, ali sam znala da je to bilo vrijeme mnogo prije mene. Hodala sam nekim tamnim prolazom za koji nikada nisam ni znala da postoji, negdje u unutrašnosti opatije. Nešto me je vuklo u donji dio zdanja, i ja sam hodala. Držala sam baklju koja mi je jedva osvjetljvala korak ispred. Nije me bio strah, nisam sigurna kako i zašto, ali nije me bio strah. Bilo je više kao da me je nešto vodilo i prekinulo moja razmišljanja. Konačno stigla sam do velikih drvenih vrata koja su se samo otvorila kada sam prišla. Prošla sam kroz njih i zatekla veliku prostoriju punu prašine, starih sanduka i knjiga. Iza mene vrata su se zatvorila i plamen na baklji je utihnuo. Ostala sam sama u potpunom mraku. Onda sam osjetila neki pokret, i u isto vrijeme sedam sanduka poredanih u krug se otvorilo i sijalo. Shvatila sam da se nalazim u sred tog kruga. U svakom je sanduku bio po jedan kamen koji je svjetlio drugom bojom. Kamenje se počelo izdizati iz sanduka, a u prostoriji je najednom postalo jezivo hladno. Onda se prolomio neki teški zvuk, učinilo mi se kao da se stotinu vriskova spojilo u jedan dah i formiralo tako jedan jedistven glas. Tada sam shvatila da se iza kamenja počinju pojavljivati neke crne siluete. Visoke, mnogo više od mene, uvijene u neke crne plašteve sa kapuljačama preko lica. Prizor je bio zastrašujući, i strah me je preplavio.

  • Ko ste vi? Ciknula sam. Pokažite se!

Svih sedam prikaza je u isto vrijeme skinulo kapuljaču sa glave, pokazavši najstrašniji prizor koji sam u životu vidjela. Bijele glave bez kose, upalo lice, umjesto očiju crnilo i usta sašivena.

  • Mi smo Prokleti, čula sam glas.

Okretala sam se oko sebe gledajući ko je to rekao, ali svi su bili isti, nijedan nije mogao progovoriti ali opet čula sam glas.

  • Čuješ nas u glavi. Mi smo Jedno. Ne boj se.
  • Šta hoćete od mene?
  • Kerolajn, ovaj svijet nije ono što misliš da jeste.
  • Kako vi znate moje ime? Zašto sam ovdje?
  • Stpljenja Kerolajn, čućeš.

Umirila sam se jer sam shvatila da nemam kud i sačekala da mi kažu šta su željeli.

  • Znaš li šta su anđeli Kerolajn? Znaš li kako izgledaju?

Krenula sam da zaustim odgovor, ali mi se nekako učinilo da je sve što bih rekla pogrešno zato sam samo odmahnula glavom.

Ovom zemljom nekada je hodalo 7 anđela. Borili su se za ljude i čuvali ih od demona, i svijetom je vladala ravnoteža, sve dok se jedan od njih nije okrenuo protiv ostalih i prešao na mračnu stranu. On je poželio moć, prezirao je ljude i povezao je krv anđela i demona kako bi stvorio nešto mnogo jače i opasnije i tako iskorijenio ljudski rod. Stvorio je Izgubljene duše. Duše su se množile i ljudi su počeli nestajati. Duše su bile toliko moćne da su zarobile još dva anđela zatočivši ih runama koje nisu mogli dešifrovati. Tada su preostala četiri anđela stvorila Sjenolovce. Svoju su krv pomiješali sa ljudskom i stvorili lovce na demone koji su bili besmrtni, ali ne i oslobođeni smrti. Sjenolovci su stvorili zaštićeni grad nazvan Zemlja gdje su sakrili preostalu ljudsku rasu, i čuvali ga. Rune su ih štitile, davale im moć i snagu, te  je stoljećima trajala ta borba za prevlast. Međutim postojao je samo jedan način da se riješe demona, a to je bilo da ubiju Palog anđela. Anđela se nije moglo ubiti, osim ako se ne spoje tri sveta oružja u jedno i stvore Pehar Istine. I mogla ga je ubiti samo vlastita krv. Pali anđeo je imao kćer sa ženom Sjenolovcem, koja je bila moćnija od svakog sjenolovca i demona koji je postojao. Patio je za tim da stvori još jače biće od Izgubljenih duša, te je oteo mladu Sjenolovku i napravio joj dijete. Međutim krv Sjenolovca se nije mogla zagaditi, te je Sjenolovka pobjegla sa djetetom, i sakrila je od svih.

Djevojčica je  bila izgubljena i nije znala ko je, dok nije napunila 15 godina. Tada je počela da viđa tri elementa, tri sveta oružja i nesvjesna zašto počela da ih traži. Nečiji glas ju je vodio ka mjestima gdje su se oni nalazili i ona ih je sakupljala dok nije sakupila sve. Kada ih je spojila svijet Sjenolovaca je to znao, ali isto tako i njezin otac koji je želio moć pod svaku cijenu. Pehar istine se mogao iskoristiti i u tu svrhu, samo je trebalo da koja kapljica njezine krvi pomiješana sa njegovom bude prosuta iz Pehara u Jezero moći i on bi postao nepobjediv. Ona nije znala ko je, niti je znala ko su sjenolovci i ko joj je otac. Stavljena je na iskušenje da bira između dvije priče od kojih nije znala šta je istina. Sjenolovci su joj ispričali istinu o svom svijetu, ali isto tako otac joj je servirao priču o njegovoj izgubljenoj djevojčici koju je tražio cijeli život. Morala je da bira. Tada je došla do nas, Izgubljenih. Tražila je istinu, međutim jedina istina je mogla da se nađe u njezinom srcu, te joj je tako rečeno. Da ode do Jezera moći i bira između sopstvene krvi i svijeta sjenolovaca.

Stala je na stijenu nadomak jezera i posmatrala sjenolovce sa jedne i svog oca sa druge strane. Pitala se zašto ju je majka krila od tog čovjeka ako ju je volio? Posegla je za svojim srcem traživši istinu u njemu. Izvadila je bodež od bijelog kristala i prevukla oštricom preko lijevog dlana, sklopivši ruku u šaku i puštajući da krv isteče u Pehar istine. U tom je trenutku osjetila kako se izdiže iz sopstvenog tijela, vidjela je ruku kako švrlja neku runu po vazduhu i čula je vlastiti glas „Istino izađi iz krvi moje, očisti je od demona koji se zove ocem mojim, neka ga ova krv do pepela spali, tako ja kažem, neka tako bude“. U tom se trenutku jezero otvorilo a iz njega su izašla četiri anđela. Njezin pehar nalazio se u njihovim rukama i iz njega je gorjelo nešto plavo. U isti glas su izgovarali neke nerazumljive riječi i posuli svog palog brata. Čula se vriska, ječanje a njegova je koža gorjela bijelom svjetlošću, nakon čega je nestao. Sjenolovci su protjerali preostale demone van Zemlje, očistivši tako tlo od ove napasti.

  • Shvataš li sada Kerolajn, šta su anđeli?

alex

Stajala sam kao ukopana, i dalje gledajući sve te slike Palog anđela kako gori, sjenolovaca i demona. U ušima mi je zujalo, ali neka svjetlost mi je parala oči. Vidjela sam da ispred mene stoji bodež od bijelog kristala kojim je djevojka zasjekla svoju ruku.

  • Uzmi taj bodež Kerolajn, on ti pripada.

U tom su trenutku nestali i Izgubljeni i njihova svjetlost, ostala sam sama sa bijelim kristalom u rukama. Onda sam shvatila da sam ponovo ovdje.

Svi su je posmatrali u čudu. Pitali su se šta li je od tog svega istina i gledali čudnovato u bodež koji se još uvijek sijao dok ga je Kerolajn čvrsto stiskala u rukama…

Vremenski putnik


Amazonke.com

Mi smo redakcija APortala a vi čitate članak s našom preporukom 🙂

Comments

komentari

Protected by Copyscape