Ljubav nije jedna. Ima ih koliko i čokolada u američkim supermarketima. Znam da uvijek povezujem ljubav i čokolade. Žao mi je, ali volim te usporedbe.

Nisu sve iste, ali sve imaju nekog svog kupca. Svoju životnu etiketu. Porijeklo. Sastav. Ima varljivih. Lijepo upakovanih, a neukusnih. Ima jednostavnih omota ispod kojih su slasti.

Neke su zaista posebne. Neke jeftinije. Ili skuplje. Neke se brzo uzmu i strasno pojedu. Za čas. Neke se godinama ljubomorno čuvaju na policama. Sve imaju rok trajanja. Ne treba čekati kvarenje. Da slatko gorkim postane. Neke ljubavi su za kratko konzumiranje, ali da im se još dugo sjećaš okusa.

Fatalna

S godinama shvaćaš koliko je važno znati završiti ljubav. To znanje je jednako važno kao i sva druga. Ni jedan kraj nema sladak okus, ali se može ublažiti. Kako godine prolaze zaboravljaš kakav je bio ljubavnik. Pamtiš kakav je bio čovjek.

Jučer mi je stigla pozivnica za vjenčanje. Bivšeg dečka. Nije pakost. Nije inat. I bez straha da ću biti ta koja će na svećenikovo pitanje reći da je protiv. Ne! Ljubav je. Baš ta. Slatka. S rokom trajanja. Ali bez rokova u bliskosti. U ljudskosti. Iskrenosti. Znala sam da će jednom pripasti nekome za koga će biti trajniji, znala sam da će nekoga usrećiti. I da će netko njega. Puno bolje nego ja. Ali biti među stotinjak najbližih ljudi na njegov veliki dan znači da sam ipak umjela voljeti. Do kad sam mogla. I to me čini sretnom.

Sretnom da uzviknem:

Živjele subote! Vjenčanja! Bivše ljubavi! Nove ljubavi! Živjeli svi pogrešni koji su pravi!

Živio mi ti!

Mene sad čeka neka nova čokolada. (I doslovno.)

Ivana Cvjetković

[email protected]

Komentari