Toliko ga dugo nisam vidjela, da me od same pomisli na njegov pogled i njegove ruke, prožela neopisiva struja… voljela sam ga, sebično i posesivno i na isti način sam s njim vodila ljubav. Svaki put nakon dugog izbivanja, nakon previše dana i previše sati odvojenosti, ulijetala bih u njegov svijet… bila pozvana ili nepozvana.

COB2lkwWEAAemcQNaši susreti bili su mimo zdravog razuma, grešni, zabranjeni a toliko željeni. Toliko iščekivani, kao kad žedna zemlja ispuca od boli i tjeskobe u nadi da će dočekati jednu, samo jednu kap kiše…

Sinoć sam to ponovno uradila. Samo sam mu rekla – dođi. Čekala sam ga tamo gdje nas nitko nije mogao ni čuti ni vidjeti. Bio je već sumrak i samo sam šutke sjela u njegov auto i stavila mu ruku na bedro. Ta struja bila je toliko jaka da nisam marila ni za momka s kojim sam se viđam, a ni za njegovu zaručnicu. U tim trenucima, nismo marili za druge, s kojima smo morali biti radi privida…

On je samo dodao gas i prašnjavom cestom vozio do našeg mjesta, zabačenog, pustog, drugima neznanog. Kad je zaustavio auto, okrenuli smo se jedno drugome. Lagano sam spuštala sjedalo i samo ležala tako a tren zatim, on se uspravio i lagano prebacio, spuštajući se svom težinom na mene. Tren je tako ležao, dok je u meni sve gorjelo. Gledao me ravno u oči i osjećala sam kako uzbuđenje u njemu raste i onaj pritisak njega na mom trbuhu. Liznuo je jezikom moje usne, a ja sam ga podigla glavu i nježno ga ugrizla za vrat.

Jesi sigurna? – opet je pitao… a znao je koliko ga želim. Moje ruke samo su kliznule između naših tijela i tražile zatvarač njegovih traperica. bila sam brza i spretna… a njegove su se ruke spustile na moje grudi… birala sam što ću obući, majicu s velikim otvorom tako da se ne bori puno dok poseže za omiljenim blagom i jezikom klizi preko bradavica, dok ja skidam tajice i vješto širim noge i gledam ga, dok ukrućen stoji i čeka, a ja više ne mogu čekati i hvatam ga za napetu guzu, vodeći mu tijelo i tjerajući ga prodre u mene.

in the car

U tijesnom prostoru, stisnuti jednu uz drugo, svršavamo i prebrzo… dišući ubrzano i plitko…

Ostavi ga… – šapne mi.

Ostavi je… – naredim.

Šutimo, a on se vraća na svoje sjedalo i konačno odgovara – “Još danas.”

Fantasy

Komentari

Mi smo redakcija APortala a vi čitate članak s našom preporukom :)