Pridošlica…

Razmišljao sam samo o njoj i silno sam je želio iznova vidjeti. Silno mi je nedostajala. U to sam sklopio oči i čuo je u svojim mislima: „Anthony dođi, molim te dođi mi.“

Nisam bio siguran je li to moja halucinacija ali u trenu sam preko ramena prebacio jaknu i zakoraknuo prema prozoru a onda sam zastao. Shvatio sam da mi je ljudskost vratila kako bih se ponašao poput čovjeka. Okanio sam se prozora i otišao prema vratima apartmana, kliznuvši u hodnik i zaputivši se prema dizalu. Kad su se vrata otvorila ostao sam u šoku. U dizalu stajala je jedna pripadnica mojeg soja i gledala me zabezeknuto. Nisam je osjetio i zbog toga sam bio strašno ljut. Nisu mi trebale nevolje. Nisam želio da neka krvopija, gladna ubijanja ruje ovim podnebljem i stvara nered. Ušao sam u dizalo a ona me onjušila i prozborila:

„Isti smo a mirišeš poput čovjeka, izgledaš poput čovjeka. Što si ti?“ – zarežala je zavodnički prema meni.

„Isto što i ti samo u boljoj verziji.“ – odgovorio sam i okrenuo se prema vratima.

„Ne želim nevolje.“ – rekao sam joj.

„Ovo je moj mali, mirni gradić i ne želim nikoga ovdje, a kako sam stigao prvi, imam prvenstvo i polažem pravo na teritorij skroz do granice na sjeveru i rijeke na jugu.“ – dobacio sam joj.

„Jasno. Nisam ovdje došla stvarati nered. Privukla me neka čudna energija i znala sam da moram ovamo doći.“ – zastala je, stala do mene i rekla:

„Tvoja energija i energija one koju štitiš. Iz nekog posve neobičnog razloga znam da vam moram pomoći.“

Dotaknuo sam tipku stop na komandnoj ploči desno i dizalo je automatski stalo. Dobro sam je promotrio i usmjerio svoje misli ka njenima. Pokušavala me blokirati osjetivši što joj radim ali nije uspjela. Bila je to još jedna zasluga koju sam mogao pripisati Anginim moćima koje mi je darovala. Osluhnuo sam sve njene misli, sva njena sjećanja. Želje i strahove. Uzdahnuo sam i odvojio se od njenih misli. Nije lagala. Nije imala skrivenih namjera, bila je zaista ovdje da… pomogne.

Ponovno sam pritisnuo neku tipku na komandnoj ploči, više ni ne razmišljajući o tome što pritišćem. Nisam znao što da radim s njom i kud da je pošaljem.

„Dovedi je k meni.“ – začuo sam Angin glas u svojoj glavi.

„Navuci ovu jaknu.“ – dobacio sam joj.

„I navuci kapuljaču preko glave, izlazimo na sunce.“

Ništa nije rekla. Pritisnuo sam tipku ‘prizemlje’ i lift je krenuo naglo prema dolje. Pratila me u stopu kroz loby i zatim navukavši kapuljaču preko glave šutke koračala za mnom ulicom. Gledala je u pod i šutjela. Ljudi su nas promatrali zbunjeno ali nisam stigao razmišljati o tome, skrenuo sam u bočnu ulicu i pogledom potražio taxi.

„Dođi brzo.“ – doviknuo sam i ona je potrčala.

U trenu smo se našli u taxi-u i ja sam se okrenuo vozaču: „Gradska gimnazija?!“

OnaKimnuo je potvrdno, shvativši kamo to točno želimo poći, promotrio čudnu bljedunjavu djevojku pokraj mene, protrnuo i lagano krenuo ulicom. Osjetio sam navalu žeđi koja je kolala u njoj i uhvatio sam je za mišicu lijeve ruke procijedivši „Ne!“ tako tiho da me vozač nikako nije mogao čuti.

Od mojeg stiska još više je divljala. Nepojmljiva joj je bila moja snaga i moja moć samokontrole. I mene je njegova krv mamila, ali bio je to tek neki tihi odjek moje demonske prirode koji sam lako mogao potisnuti. Moja žeđ već dugo sa mnom nije mogla vladati.

Zaustavili smo se pred zgradom škole. Utisnuo sam vozaču novac u dlan i izvukao svoju neželjenu pratiteljicu za sobom iz automobila. Bila je sva nemirna i u transu, vidjelo se da o smirivanju žeđi nema ni blagog pojma i da od samog mirisa krvi i osluškivanja ljudskog bila pomahnita. Nije mi bilo jasno kako je uopće prošla kroz hotel a da nekog ne smakne. A tad sam na školskim vratima ugledao Angie. Pojurila je prema nama i odvukla nas u sjenu. Zbacila je kapuljaču s glave naše Pridošlice i pritisnula joj dlanove o izbezumljeno lice.

„Smiri se.“ – prošaptala joj je i ova se odmah umirila. Nestalo joj je blijedilo s lica a obrazi su joj se zarumenjeli. Uvukla je iskešene očnjake i crvenkaste oči poprimile su joj lijepu svijetloplavu boju kakvu su očito imale dok je bila ljudsko biće. Sva je protrnula i gledala nas prestravljenim očima a tad je promotrila svoju kožu na rukama. Ispustila je neki polukrik, polujecaj i osjetio sam da bi najradije pobjegla ali ostala je tako stajati, posve skamenjena.

„U redu je.“ – progovorila je Angie okrenuvši se prema meni. „Morala je doći, objasnit ću joj sve, ostavi je ovdje sa mnom i nabavi joj papire. Petnaest joj je godina kao i meni, ići će sa mnom u školu a svima ćemo je predstaviti kao tvoju mlađu sestru. Zar ne Sofie?“

Tek tad sam je malo bolje promotrio i shvatio da je samo dijete. Nije čudo što ne zna obuzdati svoju žeđ i što je sva tako smušena, tenejđerica je. Blago meni, pomislio sam a Angie se na to zdušno zahihotala. „Pa ‘sestrice’ ostavljam te u najboljim rukama, idem ti nabaviti papire. Vratit ću se po tebe kasnije, do tad probaj ništa ne polomiti i nikoga ne ubiti.” – zaciknuo sam zajedljivo. Angie mi se smijala a Sofie je samo ljutito okrenula glavu u stranu valjda jedva čekajući da nestanem. Ostavio sam ih tako u sjeni školske zgrade i pojurio prema onom istom taksistu što se parkirao s druge strane ulice i čekao da mu se netko ponovno smiluje i da mu posla.

„Nazad u hotel molim Vas“ – progrmio sam uletjevši u automobil kao da me vrazi gone. Promotrio me i ubacio u prvu. Bilo mu je posve jasno da je ovo dan za potpuno čudne stvari. Kliznuo je ulicom i prebacio u drugu a ja sam mu rekao: „Ah moja sestra, morao sam je sam odvući na prvi dan nastave. Znate kakvi su tenejđeri?“ – više sam izjavio no pitao a on je samo promrmljao: „Da, da.“ I nastavio paziti na nekog klinca što je biciklom vozio slalom s desne strane ceste. „Eto još jednog bisera.“ – progrmio je naglo zakočivši dok je malac jurio ispred automobila i kesio se blesavo.

„Tenejđeri.“ – zamucali smo obojica u isti mah i nasmijali se dok je on ponovno ubacivao u prvu pa zatim u drugu, nakon toga vožnja do hotela prošla je mirno.

Izletio sam iz taxi-ja, utisnuo mu ponovno novac u dlan i pojurio prema hotelu razmišljajući kako da sad kvragu toj klinki nabavim papire. Nisam imao ni njenu sliku. Uletio sam u loby i požurio prema dizalu sjetivši se Volkovskog. Čim sam se domogao privatnosti svoga apartmana posegnuo sam za telefonom i utipkao njegov privatni broj. Dvaput je zazvonilo i začuo se njegov glas. Brzo sam mu objasnio da mi trebaju papiri za jednu malu beštiju našeg soja za koju sam odlučio brinuti i rekao mi je da će navečer sve biti spremno, čak mu ni nedostatak slike nije predstavljao nikakav problem. Opisao sam mu je, rekao da se potrudi da joj slika na osobnoj bude lik ljudske tamnokose i plavooke djevojčice oštrih i lijepih crta lica. Dao mi je broj svog faksa i rekao mi da mu približno nacrtam što želim i faksiram to kroz desetak minuta. Prekinuli smo vezu a ja sam pojurio prema stoliću u dnevnoj sobi na kojem je bilo papira i olovaka. Nacrtao sam je točno onako kako je sada izgledala, od kad ju je dotaknula Angie i pojurio ponovno u prizemlje hotela.

„Biste li molim Vas mogli ovaj crtež ovdje faksirati na ovaj broj?“ – upitao sam recepcionera i on je samo potvrdno kimnuo osmjehnuvši mi se.

„Naravno gospodine Sinclaire, odmah.“ Pružio sam mu crtež i ceduljicu s brojem faxa a recepcioner na čijem je reveru pisalo Mateo odmah se bacio na posao. U sekundi fax je prošao a ja sam se sjetio da sam zaboravio Volkovskom reći na koje ime želim dokumente.

„Gospodine Sinclaire.“ – oslovio me Mateo.

„Da?“- uzvratio sam.

„Poziv za Vas. Možete ga preuzeti ovdje ako želite.“ – rekao mi je.
„O svakako, hvala.“ – dobacio sam i preuzeo slušalicu iz njegove ruke.

„Molim.“ – javio sam se.

„Slatka je, već izgleda odviše kao čovjek. Tajiš li mi nešto Tony?“ – sumnjičvao mi je govorio Volkovski.

„Ne, naravno da ne, samo mi je eto nekako prirasla ‘srcu’.“ Ovo zadnje posebno sam naglasio i on se samo zahihotao shvativši što želim reći. Pretpostavka je bila da mi vampiri nemamo srca ni osjećaja.

„Molim te u papire joj stavi ime Sofie Sinclaire.“ – dodao sam.

„U redu. Koje sve dokumente za nju želiš?“ – pitao me, očito shvativši da je uzalud pokušavati izvući nešto više od mene.

„Rodni list, domovnicu, osobnu, putovnicu, vozačku. Sve što možeš napraviti. Ima petnaest godina. A vidi se da nije u našem svijetu više od par mjeseci tako da će dob biti zaista uvjerljiva. Upiši da je rođena u Parizu. Za ime oca stavi mog, a majke upiši neko žensko, francusko ime. Predstavit ću je kao svoju mlađu sestru iz neke očeve afere. Zgodno ne?“ – nacerio sam se.

„Je, vidi se da te sve ovo zabavlja. Mogao bih si i ja pronaći jednu ‘mlađu sestricu.’ Nego što će ti svi ti papiri? Hoćeš joj otvoriti i račun u banci?“ – zahihotao se podsjećajući me na moje jučerašnje gluposti koje su očito njega silno zabavljale.

„Ne, upisat ću je u školu.“ – rekao sam hladno.

„Okej.“ – rekao je skeptično i nadodao: „Baš me zanima kako će to izgledati kad u jednom danu pokolje 30 učenika.“

„Neće. Za to ću se ja pobrinuti. Objasnit ću ti sve kad stigneš.“ – rekao sam mu i čekao…

„Dobro, treba mi koji sat da riješim ovo s papirima, jer ipak moram kompjutorski obraditi ovaj crtež i pretočiti ga u slikicu ne? A onda mi trebaju još dva, tri sata da dojurim k tebi u tu tvoju ušljivu provinciju. Možda se dulje zadržim ako nađem koju slatku ‘Sekicu’. – dodao je i prekinuo vezu.

Vratio sam telefon Mate-u koji me gledao malo zbunjeno pa sam iz džepa traperica izvukao dvije stotice i pružio mu ih:

„Za Vaš trud.“ – rekao sam. Pogledao me zbunjeno a ja sam odjurio prema dizalu.

„Gospodine Sinclaire!“ – začuo sam zbunjeni ženski glas koji je dopirao iz pozadine i nevoljko se okrenuo. Nedaleko od mene stajala je mlada žena, duge plave kose i svijetlosmeđih očiju, lijepo građena ali previše ozbiljno odjevena za svoje godine. A s naočalama koje je imala na nosu podsjećala me na školsku knjižničarku. Za-smijuckao sam se na tu svoju pomisao i krenuo prema njoj. Odmjerila me pogledom i zacrvenila se. Nisam na to reagirao, znao sam kako ljudske ženke reagiraju na moju pojavu.

„Izvolite?.“ – promotrio sam je blijedo.

„Oprostite ja sam Rosie. Šalje me gospodin Dimitrović. Zvao je našu agenciju i rekao da ste zainteresirani za kupovinu zemljišta ovdje?“ – pogledala me upitno i dalje me mjerkavši i crveneći se istovremeno.

„O da svakako.“ – odgovorio sam joj i pokazao joj da bismo mogli o tome porazgovarati u hotelskom kafiću. Imala je pune ruke fascikala a uz to je teglila i aktovku.

„Dopustite da Vam pomognem.“ – dobacio sam joj uz smiješak i dohvatio u hipu bunt tih papira i njenu aktovku. Pogledala me zbunjeno i zarumenjevši se iznova zamucala: „Hvala“.

Sjeli smo u kut kafića i brzo mi je ispripovijedala sve o Dimitrovićevu pozivu i o parcelama koje bi me mogle zanimati. Najviše mi je za oko zapela ona najveća, najbliža zemljištu Anginog oca koja je obuhvaćala i veliki komad šume, ali i oranice i veliko gradilište na kojem sam već mogao zamisliti kuću.

„Ovo me zemljište zanima. Kupujem.“ – rekao sam i ustao mahnuvši konobaru.

„Zar ne želite sami razgledati teren?“ – upitala me zbunjeno.

„Draga moja gospođice Rosie u takvoj sam gužvi da ne stignem ni razmišljati a još mi je maloprije stigla i mlađa sestra s kojom je oduvijek bilo previše posla tako da ću se pouzdati u Vas i gospodina Dimitrovića.“ – odgovorio sam joj i nadodao:

„Nadam se da mi možete preporučiti neko građevinsku tvrtku koja bi se mogla uskoro baciti na posao?“

„Da svakako.“ – promucala je.

„Moj odvjetnik stiže večeras. On će se pozabaviti kupnjom i riješiti pitanje novca.“ – rekao sam. „Gospodin Dimitrović je već upućen u moje poslovanje.“ – rekao sam, pružio joj ruku i okrenuo se konobaru koji je stajao iza mene, utisnuo mu novac u dlan ni ne pogledavši račun. Kimnuo mladoj dami i pojurio prema ulazu u hotel. Želio sam vidjeti što stvaraju Angie i moja novopečena sestrica.

To be continued…

Marija Klasiček

marija.klasicek@amazonke.com


Marija Klasiček

Autorica, kolumnistica i nagrađivana umjetnica, Marija je vlasnica portala Amazonke.com i glavna urednica. Svoju ljubav prema umjetnosti, spojila je kroz pisanu riječ i note. Uz to što potpisuje sva svoja glazbena djela, aktivno sklada i za mnogobrojne estradne umjetnike. Za sve što napiše kaže: “To je napisao život… nisam ja.” 

Komentari

Bol, Lisa Gardner,bibliomanija, Ana Čaić Blažević, APortal,majka, dijete