Shvatila sam. Jedini način da me prestanu pogrešno interpretirati je da prestanem govoriti. A to bi bila jedna lijepa i moderna tamnica. To je najveća kontrola nad jednim čovjekom.

Svaka osoba koja se odluči svoje misli pretočene u riječi pustiti u javnost izravno se izlaže kritici. Toga smo svjesni. Ljudi na to imaju pravo. Potpuno. Ali nemaju pravo na iskrivljivanje, preoblikovanje i lažiranje riječi. A čine to. Svakodnevno. I svjesno i nesvjesno. I obično to čine sve dok nas ne utihnu.

Fatalna

Nažalost, većina onih koji se bave temama od društvenog značaja, prije ili kasnije se pod pritiskom povlači. Javnost vrlo brzo etiketira “kontroverznim”. Ovo je zapravo najlakši način ušutkivanja. Opravdavanje i objašnjavanje umaraju. Nekad radije biramo biti krivi, nego dokazivati nevinost.

Zašto ljudi to čine? Rijetko se radi o osobnim obračunima. Najčešće je to neznanje.

Tehnologija nas je nekako zatekla nespremne. Prebrzo smo prešli iz faze u fazu. Imali smo u svakoj ulici barem po četiri gospođe koje ogovaraju tek vjenčanu susjedovu suprugu. Ustvari, koje ogovaraju bilo što. Danas imamo cijeli taj virtualni svijet gdje je sve dostupno i izloženo. Gdje se ispod svega sto je objavljeno nudi opcija “komentiraj”. Kako su svi sadržaji dostupni svima, događa se da ono što ljudi čitaju nije u skladu s njihovim interesima, niti shvaćanjima. Neshvaćeno lako onda postaje predmetom osude. Kako to i biva, ne samo sadržaj, nego i sam autor. Čak i da autor piše najjednostavnijim stilom, to ne bi garantiralo lakoću shvaćanja čitanog.

Ljudi oduvijek prenose informacije. Od postanka. Mi novinari volimo reći da je prvo postojala informacija. Brzina širenja informacija doseže svoj vrhunac. Pogrešno interpretirana informacija ili djelomična informacija je laž. Dezinformacija. Ovisno o načinu prenošenja i okolini u kojoj se širi, stvara i pogrešnu sliku o autoru. Nekada ga čak i ugrožava.

Jasno je, čitatelje ne možemo birati. To znači da ne možemo niti očekivati da će naše riječi ostati nepromijenjene od njihovog stvaranja do prenošenja. Ne. To je taj put u kojemu često nastaje laž.

A laž je gotovo pa svemoćna.

Protiv svemoćnog se ne ide boriti. To su unaprijed izgubljene bitke. Neki su laž pokušali pobijediti povlačenjem. Brisanjem. Tišinom. Oni tako nisu pobijedili. Tako smo samo svi izgubili. Time gomila je gomila koja nema što reći ili ne zna, ušutkala one koji imaju i znaju. Jedini način da autor ne postane robom koji šuti i sluša je da nakon puštanja svoje riječi zaboravi na nju. Ona tada postaje tuđom. A s tuđom riječju, kao i sa ženom, neka rade što im je volja. Netko će već znati kako valja.

I da ne prestaje govoriti.
Pisati.
Ja neću!

Vaša Fatalna

Ivana Cvjetković

[email protected]

Mi smo redakcija APortala a vi čitate članak s našom preporukom 🙂

Komentari