Kristina je bila po svemu sasvim obična tinejdžerka. Išla je u srednju školu, trenirala, u slobodno vrijeme pisala kojekakve stihove sebi za dušu. Naizgled bila je odlučna, hrabra, uporna i nepokolebljiva. Imala je odlične ocjene u školi, bila predsjednica odjeljenja. Profesori su je uvlačili u sve sekcije i aktivnosti na koje bi je uspjeli nagovoriti. Bila je najbolja. Zapravo sve je to bio samo privid, u stvarnosti Kristina je bila samo uplašena djevojka, strašno nezadovoljna sama sobom.

Teen

Nije joj se sviđalo kako izgleda, nije joj se sviđala odjeća koju nosi, niti kako joj stoji. Mrzila je svoje još uvijek, kako je mislila, neženstveno tijelo, i sebe uopšte nije smatrala privlačnom. Na sebi je voljela jedino svoje oči, jer je znala da odišu onim što je ona, zapravo bila. Odrasla je u prilično konzervativnoj porodici, gdje je otac bio oficir, te je samim tim, vjerojatno nesvjesno i u samu porodicu uveo vojnički red i disciplinu. Od nje se zahtijevalo samo najbolje, da bez pogovora radi ono što joj se kaže, i da uvijek, uvijek bude najbolja. Nije bilo razumijevanja, niti pružanja podrške i ljubavi, samo oštra ruka koja ju je vodila kroz život. Ruka, koje joj je bilo dosta.

Kristina nije bila kao ostale djevojke. Nije voljela tračanja i ogovaranja. Nije voljela slabe i pekmezaste cure koje su okolo skakutale brinući se samo za svoju kosu, nokte ili odjeću. Mislila je da ona tu jednostavno ne pripada. Više joj je odgovarala opuštena muška ekipa,možda zbog toga što je oduvijek mislila kako je Bog pogriješio jer je i ona trebala biti muško. Imala je 16 godina, i još uvijek se nije zaljubila. Niko joj nije bio interesantan, i ona se bojala te strane čovjeka. Nije mislila da je dovoljno dobra da bi se nekome svidjela, te je jednostavno odlučila živjeti s tim. Nije bila srećna, kao što ni većina djevojaka njezinih godina nije. Ali bila je svoja. Imala je svoj svijet, imaginarni, koji je ljubomorna čuvala od svih. Čeznutljivo je krojila svoje snove, ni ne sluteći koliko je u stvari nježna i normalna djevojka. Zamišljala je kako će jednoga dana ostvariti neke velike ciljeve, imati svoju porodicu, i kako se više nikada neće morati nikome pravdati, i ničega joj u životu neće faliti. Nikada. Da, nije voljela ništa u ovom vremenu, ali je živjela za ono što tek dolazi. I da, bila je svoja.

Jednog običnog dana, dok je čekala prijateljicu da zajedno idu u školu, nešto joj je privuklo pogled u nepoznatom pravcu. Nije bila sigurna šta ju je tačno prenulo iz misli u koje je bila zaronila, ali načas prestala je da razmišlja. Podigla je glavu i ugledala oči. Predivne, velike, iskrene oči kako posmatraju njene. Postidjela se, te je spustila glavu gotovo u isti mah kad su i strančeve oči nastavile gledati u drugom smjeru. Te, oči, taj lik, bio je to najljepši prizor što ga je u životu vidjela. Nikada do sada nije tako odreagovala ni na jednu mušku osobu, bio je to čudan trenutak prepoznavanja i ona je znala da mora biti posebno. Stranac je prošao nedaleko od nje, nastavljajući svojim putem, i ona se nije usuđivala pogledati za njim. A željela je, odjednom je to poželjela. Ali brzo se sabrala, vrativši se onim svojim standardnim mislima kako ona nikada neće biti dovoljno dobra, ali negdje u sebi se smješkala, znajući da će imati o kome da sanja… Nije znala ko je momak što ga je tek na trenutak vidjela, ali znala je da te oči neće zaboraviti…

To be continued

Aleksandra

[email protected]

Mi smo redakcija APortala a vi čitate članak s našom preporukom 🙂

Komentari