Postali su raritetna skupina. Još malo pa ću im dodjeljivati brojeve kad ih sretnem, jer zaista rijetko sretnem ljude koji komuniciraju prirodno, razmišljaju jednostavno i ponašaju se normalno. Razgovor s njima teče fluidno i ugodno, nema onih neugodnih stanki kad čovjek ne zna što bi rekao, nema onih situacija kad sugovornik izgovori neku nepriličnu bljezgariju i 3 minute crkava od smijeha, a vama ne da nije smiješno, nego vam se trči i uz put plače.

Odem na kavu s pojedinim poznanicama i već nakon prvih par minuta, počnem razmišljati kako da zbrišem. Nije problem što nam se ne slažu područja interesa, niti je problem što se bavimo sasvim različitim poslom, problem je u tome što se ne znam prilagoditi razgovoru s razmaženim, nakaradnim osobama koje funkcioniraju jedino tako da sebe stavljaju u prvi, drugi , treći i svaki sljedeći plan. Satima se mogu žaliti na poslodavca, djecu, muža, besparicu, svekrvu, javni prijevoz, cijene na tržnici, susjede, poduzeće za hortikulturu koje uređuje park u centru grada, izbor cipela u trgovinama… Žale se na sve, na svakoga i uvijek i stalno. Ništa ne valja, svi oko njih su notorne budale i cijeli svijet nije dobro posložen, sve od funkcioniranja nuklearne centrale, pa do boje neba iznad SZ četvrtine afričkog kontinenta. Pametnjakovićke koji te ispizde već tonom kojim te pozdrave. Uz to, naravno da imaju neko svoje bedasto rješenje za sve probleme od politike do načina na koji se trebaju prebrojavati bodlje na leđima druga ježa.

young-people-1445298_960_720

I neću da mislite da sam u PMS-u, jer nisam! Nisam niti posebno ljuta danas, a niti sam po prirodi čangrizava, samo primjećujem da žene oko mene žive uglavnom za sebe i zbog nijanse sjenila za oči koje žele kupiti, a da ih pritom nije briga kakav primjer daju svojim kćerima i sinovima, ne brinu se u kakve će im ljude ta djeca izrasti i hoće li naučiti dijeliti emocije, suosjećati s ljudima oko sebe, biti moralni i pošteni građani ove planete. Zbog majki koje obraćaju pažnju samo na usklađenost boja pri jutarnjem odijevanju, djevojčice se odgajaju na sumnjivim internetskim sajtovima i poistovjećuju sa cajkama čiji im nakaradni tekstovi prže mozak. Prema uzoru na vlastite majke brinu samo o sebi, svom izgledu i eventualno o tome hoće li naći frajera koji ima dovoljno love da se brine o njenim potrebama.

Prije nekoliko dana sam popričala s kćeri jedne svoje poznanice. Djevojka ima 15 godina i slučajno smo se našle u prilici da malo razgovaramo. Naravno da je već u jutarnjim satima bila pomno našminkana i do najsitnijeg detalja usklađena. Nema djevojačke lepršavosti i mladenačke svježine niti u očima, a niti u pogledima na život. Pitam je koji srednju školu je odabrala? Kaže ona da je odabrala gimnaziju. Pitam što želi studirati? Ništa- kaže mala beštija. Planira se udati za nekog tipa koji će imati dovoljno love da ju može uzdržavati. Nisam više ništa pitala, jer sam se bojala da ću povratiti. Mala se trudila djelovati elokventno i ozbiljno, a njena majka se na pola blesavo, na pola ponosno smijala. Meni je bilo još dugo mučno…

Jednako me umaraju i one što kao mantru ponavljaju „ljubav, ljubav, ljubav…“, od jutra do mraka, pa od mraka do jutra. Samo ljubav im je cilj, uz prikladnu dozu patnje ako je moguće.

Nije dobro ako ih se samo voli i poštuje, treba ih draškati perjem po dupetu, tetošiti ako grmi i držati im šaku iznad glave ako je previše sunčano. Naravno i leći preko lokve, da pahuljica ne smoći cipelice ako ne daj bože naiđe na lokvu vode. Srednje ime im je „cirkus“, a prezime „zapela u prošlim vjekovima“. Ne vide, ne čuju, nemaju vremena za ništa osim za neprekidno ponavljanje kako je ljubav, samo ljubav i jedino ljubav, najvažnija na svijetu. Naravno, ljubav prema muškarcu! Čini mi se kao da nikad nisu čule da postoje ljudi koji su gladni, koji nemaju posao, žene koje se ne šminkaju ili one koje umjesto odlaska frizeru, povedu svoju kćer u šetnju kako bi pričale ili se družile sa svojim djetetom.

Nisu se sjetile te „cirkus žene“ niti svojih muškaraca, niti ih boli ćošak za njihove brige. Ne zanima ih što je sve njihov životni sudrug radio da bi one mogle samo postojati, maštati o nekom drugom princu i sporadično plakati nad svojom sudbinom.

One sebe nazivaju patnicama ili modernim damama. Ponosne na svoj mladolik i njegovan izgled, zapravo su teret sebi i svojoj okolini. Njihove nježne duše glavinjaju tu negdje između oblaka i izmaglice, zamagljuju atmosferu ostalima i kvare svjetonazor mladima.

Moram spomenuti onih nekoliko razumnih, staloženih, radišnih i zrelih žena, koje imam čast poznavati i družiti se s njima. Vole nesebično, razmišljaju staloženo, ponekad pjevaju, ponekad plaču, često se smiju i vrlo rijetko su bezrazložno ljute. Pravi su melem za dušu! Uz svoju djecu ili svoje muškarce, vole još tisuću ljudi, zanimaju ih razne stvari, nalaze pregršt situacija koje ih vesele, ne istjeruju pravdu, ne vrte svijet oko svojih uvojaka i besprijekorne pojave, ne veličaju svoj lik i djelo… One žive, vole, smiju se i oplemenjuju ovaj ženski dio svijeta. Ljubim vas svih 10 koje poznajem, a onima takvima koje ne poznajem skidam kapu!

Napomena autorice: Muškarci dragi, ne brinite! Vas ću dokačiti već idućeg utorka! Pusa!

Viki

[email protected]

Komentari