Zatekao sam ih na klupici u parku škole. Izgledale su kao dvije obične teenagerice, samo bile su iznadprosječno lijepe. Slatke i zbunjene. Malo sam ih tako promatrao. Angie se prema Sofie ponašala zaštitnički kad su im prišli neki mladići njihova godišta i počeli ih zadirkivati. Sofie se lako uzrujala, nije bila baš društveni tip. Ustala je i nabrusila se na jednog visokog, štrkljavog klinca, sva zajapurena. Začudo nije iskesila očnjake, samo mu je svašta zbrojila i okrenula mu leđa. Angie se smijala a njen smijeh bio je tako zarazan.

„Vidim da si se već uspjela sprijateljiti.“ – dobacio sam Sofie, prilazeći im lagano. Angie se sva ozarila ugledavši me, klinci su me odmjerili zbunjeno a Sofie je samo otpuhnula ljutito u mom smjeru. – „I tebe je lijepo vidjeti sestrice.“ – šapnuo sam joj i utisnuo joj poljubac u čelo sav ponosan na svoju vještu glumu. No nije mi ni bilo teško gledati je kao mlađahnu sestricu, nakon što joj se povratio dio ljudskosti.

„Ovo ja Katrina.“ – rekla mi je želeći me upoznati s prijateljicom koju navodno nisam poznavao i dodala dok sam Katrini pružao ruku: „Ali najviše voli da je se zove Angie. Taj nadimak je dobila od vrlo dragog prijatelja. Angie ovo je moj stariji brat Anthony.“ Angie i ja smo se rukovali, vješto glumeći da nam je ovo prvi susret. „Drago mi je Angie.“ – rekao sam a ona mi je uzvratila: „I meni Anthony.“ – i široko se osmjehnula.

„I kako ti se sviđa škola? Sutra ću te ujutro upisati.“ – okrenuo sam se ponovno svojoj sestrici.

„Upisat ćeš me??“ – frknula je i dodala: „Pa okej je… valjda.“ i okrenula očima.

„Bit će nama ovdje mrak. I ja sam isto nova.“ – ciknula je Angie veselo i dobacila: „Ono je moj prijevoz.“ – i pokazala na crvenu Toyotu. „Vidimo se sutra S.“ – ciknula je prema mojoj sestrici i odjurila prema automobilu koji ju je čekao dalje niz ulicu.

„Dođite mi u suton.“ – čuo sam je u svojim mislila i osmjehnuo se primijetivši da Sofie ima isti taj zbunjeno – zaneseni smiješak na licu. I ona ju je čula.

„Idemo do hotela mala.“ – dobacio sam joj i uhvatio je za lakat. Nevoljko je pošla za mnom i prostrijelila pogledom onu skupinu klinaca. „Pozdrav dečki. Čuvajte se ove rospije od moje sestre.“ – dobacio sam im a oni su zbunjeno gledali za nama. S. mi je nešto ljutito zbrajala u bradu ali nisam na to obraćao pažnju. Vukao sam je tako ulicom i svima koji su nas mogli vidjeti zaista smo izgledali poput brata i sestre koji se baš ne podnose najbolje.

„Nećemo uzeti taxi?“ – upitala me nakon nekih 500 metara hoda.

„Ne, čemu? Nisi više bljedunjavo strašilo, imaš baš lijepi ten.“ – za-smijuckao sam se i iskesio joj svoje snježno bijele zube, tako da vidi da je vrijeme da se malo opusti i dodao: „Jedino ako su se tvoje napola ljudske nožice već umorile od ove kratke šetnje?“

„Naravno da ne. Uostalom ja nisam ljudska niti to želim biti, a ovo u što me pretvorila je previše frikovito.“ – dobacila mi je ljutito i začuo sam potmulo režanje što je dopiralo iz njenog grla. Shvatio sam da ovime baš i nije osobito zadovoljna a ljudskost je nešto što se dotaklo samo njene ljepuškaste vanjštine.

„Gle lutko, od sad stvari ovako stoje. Ti i ja smo brat i sestra. Ići ćeš s Angie u školu i pristojno ćeš se ponašati. Nećeš gristi ni napadati ljude i bit ćeš njena prijateljica jer te ona očito ovdje želi iz nekog meni potpuno neobjašnjivog razloga, inače bi te već davno otpravio onamo odakle si i došla.“

„Imamo samo jedan problem.“ – promucala je.

„Ne jenjava mi potreba za krvlju kao što jenjava tebi. Ne mogu je ubiti, ne mogu je utišati kao što ti možeš. Nekako me Angie kontrolirala da ne zaskočim sve živo oko sebe. Kako da kvragu idem u školu kad želim poklati sve oko sebe???!???!???!!!“

„Vodit ću te u lov večeras. I učit ću te neke tehnike meditacije. Mislim da je stvar u tvojoj mladosti. I time ne mislim na ljudske godine već na vrijeme od tvoje promjene. Koliko si dugo vamp?“

„Nekoliko mjeseci.“ – uzdahnula je.

„Eto, znao sam to. Pomoći ću ti. A ti u ovom gradu nećeš ubiti nikoga. Dok si moja sestrica nećeš više ubiti nijednog čovjeka, ne želim da te jednom pokosi grižnja savjesti kakva mene proždire.“

„Još uvijek mi nije jasno što to ovdje uopće radim?“ – promucala je ojađeno, poput izgubljenog šteneta koje ne može naći put kući. Sažalio sam se nad njom, kao što bih se zasigurno sažalio nad stvarnom sestrom i počela mi je ta njena malecna, ljutita pojava prirastati srcu. U to sam zastao i opipao joj puls i nacerio se tako da su me mogli čuti tri ulice dalje.

„Možda ne želiš priznati da si ponovno barem napola ljudska ali tvoje se srčeko s tobom ne bi baš složilo.“ Stala je kao ukopana i blenula u mene a zatim sklopila oči i na tren se posve smirila. Zatim je istrgnula svoju ruku iz moje i obje svoje šake oslonila na prsa.

„Kuca.“ – promucala je tren zatim.

„Zaista kuca.“ – zacvrkutala je tako veselo da sam se prepao. Nije baš sličila sebi. Ostavio sam je da uživa tren u toj spoznaji a onda sam se nakašljao:

„Khm, khm meditirat ćeš u apartmanu. Već nas ionako dovoljno čudno gledaju. Hodaj molim te.“

„Pa rekla sam ti da smo trebali uzeti taxi.“ – zacvrkutala je i poskočila uz mene odjednom lepršajući veselo niz ulicu.

„Koliko znaš?“ – upitao sam je jureći za njom niz ulicu.

„Više, manje sve iako još ne vidim svoju ulogu u tome. Ti si njen zaštitnik ne? Njena ljubav… njena sudbina, bla bla…“ – dodala je i smijuckala se.

„Pa valjda jesam da, ali sigurno si tu s razlogom, ma koliko sad nedokučiv svima nama bio.“ – izgovorio sam i sam pomalo zbunjen.

„Angie je rekla da i zaštitnik treba pomoć ponekad i da će nas biti više.“

„Više??“ – sad sam ostao totalno bez riječi, što mi se dogodilo samo jednom u mojoj tisućljetnoj povijesti i to onog trena kad se Angie probudila. Kao da je od tad prošlo stoljeće a ne svega nekoliko sati…

„Da. Svi bismo se trebali okupiti u sljedećih nekoliko sati. Jedan je navodno tvoj prijatelj ali još ne zna što će ga snaći kad osjeti njenu energiju.“

„Volkovski.“ – uzdahnuo sam.

„Kako god. Neće mu biti ugodno kad ga ona počne privlačiti. Meni je bilo kao da se planine na mene ruše. Trčala sam svaku noć a danju sam imala osjećaj da ću se raspuknuti od navale tjeskobe što sam daleko. Ne mogu ti to u biti objasniti. Boljelo me, čak i fizički, a to… to nije normalno. Ipak sam vamp.. ne?“

„Da. Mislim da je vrijeme da prihvatimo činjenicu da ovdje na djelu nisu neke uobičajene pojave i da vrijede neka posve nove pravila.“ – dodao sam joj i povukao je preko ceste.

„Bojiš li se?“ – upitala me dok smo koračali prema hotelu.

„Ne. A znam da bih trebao. U biti, ne bojim se za sebe ako me razumiješ.“ – pogledao sam je a ona je kimnula glavom. – „Bojiš se za Angie.“ – promucala je. „To je tako lijepo, kad imaš koga voljeti, kad te netko voli.“

„Je, a u tebi se bude ljudski osjećaji iako toga još uvijek nisi svjesna.“

Oboje smo šutjeli ulazeći u loby. Gledala me ožalošćeno a onda je spustila pogled. Kad smo ušli u lift, okrenuo sam je prema sebi i podigao joj pognutu glavu. „Brinem i za tebe. Još si zbilja klinka, tu gore (bocnuvši je po čelu) i svašta moraš naučiti. I moraš očvrsnuti. Vječnost je prokleta stvar, nikome od nas ne padne lako.“ – rekao sam potapšavši je po glavi. Bila je simpatična klinka i nekako mi je pri srcu bilo ugodno od same pomisli da sad imam obitelj. U tom trenu gadna me bol presjekla u prsima i jurnula kralježnicom sve do moje glave a tamo se usijala. Navala čudnovatih slika, isprva mutnih a zatim posve jasnih obavila mi je misli. Vidio sam dvojicu vampira, nešto mlađih od mene. Blizance. Trebali su stići svakog trena. S. se prepala ali brzo sam joj pojasnio o čemu se radi kad sam se pribrao iz svojeg čudnovatog stanja.

„Znači bit će nas podosta. Nadam se da ćeš nas imati gdje smjestiti.“ – zahihotala je i izašla iz lifta.

„Apartman broj 2“. – doviknuo sam joj, još uvijek osjećajući lagane udare struje koja je uvijek dolazila s tim vizijama. Kroz stoljeća to mi se dogodilo već milijun puta, ali još uvijek sam na to bio posve nespreman. Još uvijek je to bilo nešto na što se nisam mogao priviknuti. Uletjeli smo u apartman. Sofie se zavalila na kauč i upalila tv, baš kao tipična teenagerica. I odjednom je ispalila: „Gladna sam. Jako sam gladna, samo… nije mi do krvi.“ Prasnuo sam u grohotan smijeh i rekao: „To je samo osjećaj, varka tvog uma, što god od ljudske hrane pojela ionako će se u tebi pretvoriti u prah, to znaš, to se ne mijenja, istinski se možeš hraniti samo krvlju.“

„Znam ali ja sam svejedno gladna.“ rekla je i pogledala me žalosno. Nije bilo ni tračka one nabrušene vampovke koju sam upoznao u liftu prije svega nekoliko sati. – „Okej.“ – uzdahnuo sam i posegnuo za telefonom. Naručio sam nam sve čega sam se sjetio i onaj narančin sok također. Shvatio sam da se nekim hirovima ipak treba udovoljiti. Hrana je ubrzo stigla zajedno s mojim amigosom koji mi je i jutros poslužio doručak. Razbrbljao se o vremenu, crvenio od pogleda na Sofie koja ga je zbunjeno gledala, očito ne shvaćajući kako djeluje na ljudske mužjake. Kad je u sebe potrpala sve što je stigla, odvukla se u kupaonicu i mogao sam čuti njene misli. Barem se sat vremena promatrala u zrcalu i nije mogla doći k sebi. Tad je isprobala foru sa žiletom kao i ja i ostala šokirana do te mjere da je počela urlati.

Lakaj je još uvijek bio u dnevnom boravku sa mnom i pričao mi o gradu, ljudima, običajima, titulama pojedinih ljudi i važnosti. Ubrzo sam znao sve što me zanimalo. A kad je S. zaurlala spokojno sam rekao: „Teenageri.“ – i on je samo potvrdno kimao glavom. Shvatio sam da se ovako rumeni i opušteni, dok žvačemo abnormalne količine hrane koja ni ne stiže do naših okamenjenih želudaca, ne razlikujemo baš previše od jedne tipične američke obitelji. Jer ipak smo navodno bili Ameri iako blagog pojma nisam imao od kud nam je Sofie stigla, to u njenom umu nisam mogao naći i shvatio sam da se nije sjećala svog ljudskog života. Ta sjećanja počnu se vraćati s vremenom. U početku novostvorenog vampira obuzima samo strašna žeđ i krv mu je opsesija sljedećih 50 godina.. a onda kasnije, negdje s prvim stoljećem postojanja, ako to uopće „doživi“ sve se počinje vraćati. Neke to počne užasno pogađati pa pođu u potragu za rođacima, ako takvi uopće postoje, drugi požele imati obitelj pa sami pokušaju stvoriti svoju i ostaju povrijeđeni kad shvate da to ne ide samo tako, treći pak ostaju prazni iznutra i nastavljaju utaživati žeđ koja ih i dalje kontrolira. Sofie je bila mlada vampirica ali u njoj se već ispreplitalo sve troje i prije no što ju je Angie dotakla, što je moglo značiti samo jedno: tračak neke duše (ako su je vampiri uopće mogli imati) ipak se skrivao negdje duboko u njoj.

„Radi li još hotelski butik?“ – ispalila je odjednom stojeći do mene. Lakaj ju je gledao tako zaljubljeno da je naprosto bio smiješan.

„Ovaj… gospođice, da radi. Barem bi trebao raditi do 22 sata.“ – odgovorio joj je.

„Hvala.“ – smijuckala se, odmjerila ga i okrenula se meni:

„Braco, neću valjda u školu morati ovakva?“ – i pokazala mi rukom na svoju odjeću.

„Nećeš. Idi dolje u butik i kupi si sve što želiš, ali nemoj dugo. Za sat vremena idemo malo van, u grad, prošetati bar. Dosta mi je zatvorenog prostora i malo bi protegnuo noge.“

„Okej.“ – ciknula je i pohitala prema vratima.

„Nemoj raditi gluposti!!“ – to sam joj naglasio i znala je na što mislim.

„I stavi sve na račun sobe.“ – dobacio sam joj kad je već polako zatvarala vrata za sobom.

„Bez brige, brzo ću.“

Pratio sam joj misli i znao sam da ću stići reagirati ako osjetim u njoj pomahnitalu žeđ. Bila je svega dva kata ispod nas. Skokom kroz prozor trebalo bi mi 5 sekundi i još 5 da odjurim do nje. Bio sam skoro čitav milenij stariji od nje, moju brzinu i snagu neće nikada moći doseći jer ona raste s vremenom tako da sam i uz sposobnosti koje joj je zasigurno dala Angie i dalje mogao biti miran. Ali misli su joj ionako bile spokojne. Njušila je ljude oko sebe ali nije nekako na to reagirala, previše su joj se mislima rojile slike haljinica koje je htjela kupiti, baš poput prave klinke koja se sprema za polazak u gimnaziju. Lakaj je u međuvremenu bio pozvan u kuhinju i ostao sam, sam u svojim razmišljanjima i osluškivanju njenih misli. U jednom trenu osjetio sam eksploziju u glavi i trenje cijelom dužinom tijela. Miris starine i cimeta klizio je posvuda. Znao sam da je stigao Volkovski. U loby-u se susreo sa Sofie koja je proučavala drangulije u izlogu hotelske zlatarne.

„Hey Sofie, kako si mi? Dugo se nismo vidjeli.“ – dobacio joj je zastavši pred zlatarnom.

„Sviđa ti se nešto?“ – upitao ju je.

„Ti si zacijelo…“ – zamucala je.

„Paul Volkovski. Glumi da se znamo okej?“- prišapnuo joj je ispod glasa.

„Dobro sam a ti?“ – odmah je zacvrkutala i dodala:

„I da prošlo je čitavo stoljeće. Buraz ti se baš veseli.“

A zatim je prstom pokazala na lančić od bijelog zlata, na kom je bio privjesak anđela što je držao sklopljene ruke na prsima. Baš u onoj pozi koju je S. danas zauzela zastavši na cesti, onoj koju je Angie imala sjedeći u automobilu kad sam je prvi put osjetio.

„Pa hajde da ti striko Paul napokon nešto pokloni.“ – dobacio joj je i ušetali su u zlatarnu. Njemu su misli bile pribrane dok im je mlada prodavačica pakirala lančić a Sofie je počela osjećati žeđ, no nije bila spremna napraviti cirkus pred svima. Povukla se iza Paula, poput stidljive djevojčice i čekala da on u miru obavi kupnju. Tren zatim čulo se kucanje na vratima i mala delegacija prodavačica iz hotelskog je butika donijela tonu vrećica i kutija. Pustio sam ih da to sve unesu i pričekao da do apartmana docupkaju i dvije sobarice što su bile obaviještene kako u apartmanu br. 2 treba posložiti odjeću gospođice Sinclaire. Odjednom u apartmanu je nastao kaos. Previše ljudskih bića i premalo prostora za nekog tko je navikao na tisućljetnu samoću. Odlučio sam svoje ne ljudske prijatelje dočekati na hodniku s izlikom da predugo sjedim i da mi fali kretanja.

„Paule, prijatelju.“ – doviknuo sam i pohitao prema njemu. Zagrlili smo se poput ljudskih prijatelja, kako ne bi bilo sumnje u nas, ali to smo i inače radili. Bilo je to nešto što je polazilo za rukom samo nama. Ostali vampiri samo bi kimnuli lagano glavom u prisutnosti nekog drugog našeg soja i produžili dalje.

„Mora da tu sudbina ima svoje prste.“ – promrmljala je Sofie i odjurila u apartman. Osluhnuo sam joj misli. Utišala je žeđ i samo se htjela preodjenuti.

„Sve sam donio. Nije bilo problema.“ – rekao je i zaustio da kaže još nešto ali je zastao.

„Ionako znam što misliš pa reci slobodno.“ – dodao sam.

„Oboje izgledate kao ljudi.“ – lecnuo se.

„Znam i ti ćeš uskoro.“ – ustuknuo je kad sam mu to priopćio a zatim rekao: „Čudno se nešto zbiva, već mjesecima sam nemiran. Dugo sam očekivao tvoj poziv i imao spakirane svoje ljudske potrepštine. A jučer kad smo se čuli nešto me natjeralo da odmah počnem skupljati sve tvoje papire i otvorim i sebi račun tu kod ovog tvog Dimitrovića.“ – opet je zastao a tad nastavio:

„Reci mi što se to događa?“

„Vjeruješ li mi?“ – upitao sam ga.

„Ti si jedini primjerak našeg soja kojem mogu vjerovati. Mi smo ono što ljudi nazivaju prijateljima.“ – posljednju je riječ s ponosom naglasio.

„Okupljamo koven.“ – rekao sam mu ono što je postalo očito.

„Ti i Sofie?“ – upitao je.

„Ne, ja i Angie.“ – uzdahnuo sam. Zastao je. Tren me tako promatrao a tad sam mu u mislima vidio slagalice koje se skupljaju u cjelinu.

„Angie nas okuplja. Ona nije čovjek. Ona je Ključ.“ – progovorio je ispod glasa i oslonio se o zid. Gledao sam ga smeteno, ne znajući što da kažem. Nije mi bilo jasno kako on to odjednom zna kad se s njom još nije susreo. A onda je nastavio:

„Nisam ni slutio da bi se to moglo dogoditi u ovom mileniju ali knjige ionako nisu točne. No jasno je naznačeno da će Ona doći, u liku čovjeka i okupiti zaštitnike. Bit će to najmoćniji vampirski koven ikada i branit će svjetove od pada.“

„Knjige?“ – upitao sam ne želeći mu ulaziti u misli. Htio sam da mi to sam ispriča na svoj način.

„O da. Samo tebe te stvari nikada nisu zanimale. Sjećaš se kako si stoljećima otpuhivao na moje proučavanje vampirske povijesti i knjige s proročanstvima?“

„Pa sjećam se, da.“ – otpuhnuo sam prezirno, više prema sebi no prema njemu. Bio sam tako glup, to je sad bivalo jasno.

„Tamo sam se prvi put susreo s legendama o ‘Odabranima’.“

„Odabranima.“ – promucao sam za njim, mogao sam i misliti da će postojati tako neki upečatljivi naziv za nas.

„Da, Odabranima. Onima koji su bili žrtvovani da svoj ljudski život zamijene vampirskim prokletstvom kako bi pomagali Ključu da održi prirodnu ravnotežu. Zauzvrat bi im bila vraćena djelomična ljudskost i… duša.“ – dovršio je misao.

„Pa to objašnjava puno toga.“ – rekao sam uz uzdah.

Volkovski je zaustio da još nešto kaže ali struja iskonskog bijesa obuzela mi je misli i osjetio sam kako se Sofie prestravljeno zaključala iza kupaonskih vrata, želeći se obuzdati. Njena joj duša nije dala da napadne. To sam sada znao. Pojurio sam prema apartmanu i nasilno odvalio vrata. Sobarice su zavrištale a jedna od onih prodavačica iz hotelskog butika izgledala je kao da će se svake sekunde onesvijestiti. Dužinom lijeve noge sukljala joj je krv, a ispod crne suknje što je bila dio njene poslovne uniforme virio je komad stakla. Bilo je očito da je vaza koju je držala u ruci napola napukla i da je od siline vode, koja je rasula staklo kad ju je ova podigla sa stolića, veći komad odletio i urezao se u njeno bedro.

Instinktivno sam pojurio prema njoj, obuhvativši joj ramena i glavu kako pri padu ne bi udarila glavom o pod. Tren zatim Volkovski je smrtno blijed stajao na vratima i osjetio sam da se i on jedva obuzdava od količine krvi koja joj je istjecala iz ranjene noge. Glavom sam mu pokazao prema kupaonici i pošao je u tom smjeru. Sobarice i preostale prodavačice prestravljeno su zurile za njim ugledavši kako mu se oči neobično crvenkasto žare. Jedna je počela vrištati i odjurila u hodnik, ostale se od šoka nisu mogle pomaknuti.

„Zovite hitnu.“ – zagrmio sam bijesno a od siline moga glasa i prozorska su stakla stala podrhtavati. Skinuo sam svoju majicu i njome joj privezao preponu kako bih ublažio krvarenje. Drhtala je tako u mojim rukama a tren zatim potpuno se obeznanila. Shvatio sam da neće izdržati pa sam je podigao s poda lako, kao da je jedva teža od perca i pojurio s njom na rukama niz hodnik. Odustavši od pomisli na lift koji bi bio prespor u ovom slučaju, okrenuo sam se prema vratima pri dnu hodnika i snažno ih u trku opalio nogom. Vrata su odletjela niz stubište a ja sam u hipu preletio cijelu duljinu stuba i našao se iza prizemnih vrata. I njih sam opalio nogom te se našao u hotelskom loby-u.

Privio sam je čvršće uza se i malo brže no što je prirodno za ljudski trk projurio lobyem do izlaza. Onjušio sam zrak, tražeći u njemu primjesu bolničkih mirisa te pojurio ulicom a zatim naglo skrenuo udesno. Nastavio sam juriti ravno dok su me ljudi na ulici prestravljeno gledali. Ubrzao sam da im budem nevidljiv, da osjete samo nagli nalet vjetra kad projurim uz njih. Trebale su mi točno dvije minute da svojom uobičajenom brzinom dojurim do bolnice.

„Upomoć, iskrvarit će.“ – zaurlao sam na ulazu u hitnu službu i odjednom silna se vojska bijelih kuta oko nas svila. Položio sam je na nosila i brzo su je odvezli niz hodnik. Oslonio sam se o staklena vrata bolnice gledajući kako se ekipa koja je trebala krenuti po nju tek sada skuplja i navlači jakne.

Nisam se više obazirao na njih. Znao sam da ću previše toga morati objašnjavati. Prvo sam na info pultu ostavio svoje podatke i opisao ukratko što se dogodilo a zatim sam pričekao i murju za koju sam znao da će uskoro stići. A tad ostao sam blago šokiran, onoliko koliko to jedan vampir uopće može i biti. Kroz ulazna vrata hitne službe ušetala su ona dvojica iz moje vizije. Blizanci i usput murjaci. Bilo je to previše slučajnosti čak i za mene.

Osmjehnuli su mi se i pošao sam prema njima lakim korakom.

„Kako?“ – bilo je jedino što sam još mogao izustiti. Ljudska strana mene bila je naprosto izmoždena, iscijeđena poput stare krpe.

„Možda je stvar u tome, da nas baš sve ti moraš okupiti.“ – rekao je prvi, onaj za centimetar viši.

„Točno tako.“ – dodao je drugi i nastavio:

„Moj brat Gustav.“ – viši je kimnuo – „A ja sam Mark.“

Promotrio sam ih obojicu a tad izgovorio uz uzdah: „Anthony, Anthony Sinclaire.“

„O znamo mi tko si, podigao si buru od kad si jučer ujutro ušetao u banku. Cijeli grad o tebi bruji. A ovo će te samo baciti na prvu stranicu gradskih, tračerskih novina.“ – zahihotao je Gustav a ja sam samo otpuhnuo u stranu.

„No da riješimo prvo ovaj cirkus.“ – dodao je Mark.

„Reci mi je l’ ovo bila nezgoda ili je ono malo, vampovsko derište koje si danas vukao za sobom to zakuhalo?“ – i pogledao me strogo.

„Ne, vaza je bila napukla a cura to nije skužila. Podigla ju je i vaza se rasula od težine vode i cvijeća. Komad joj se zabio u bedro. Nisam znao što da radim pa sam s njom u naručju pojurio u bolnicu. Sad je obrađuju.“ – izgovorio sam i ušutio.

„Okej.“ – promumljao je Mark, zapisao to u svoj blok i lakim, vampovskim korakom odšetao do info pulta da tamo šarmira dežurnu bolničarku i provjeri kako je ozlijeđena djevojka.

„Niste baš osobito bljedunjavi.“ – ustanovio sam naglas proučavajući Gustava koji je ostao stajati do mene.

„Šminka.“ – dobro dođe kad se treba uklopiti.

„Čekamo te ovdje već više od dvije godine. Postalo je dosadno pa smo postali murjaci. Dobro dođe malo akcije kad moraš glumiti čovjeka i kad moraš zaboraviti i na samu pomisao da se hraniš ljudskom krvlju.“ – posljednje je riječi izgovorio kroz šapat.

„Uostalom uniforma još više rajca lokalne klinke.“ – dodao je i pošao za Markom.

Uzdahnuo sam i bacio pogled prema nebu, sunce se polako spremalo zaći i tama se spuštala na grad. Suton. Angie nas čeka. Još tren sam tako buljio u nebo a onda sam skužio da mi ulicom prilaze Volkovski i Sofie. Izgledali su izbezumljeno.

„Konju jedan!“ – zaurlala je Sofie i zastala dureći se desetak metara od mene. Volkovski ju je potapšao po kosi na što se još više ozlojedila i sva zajapurila u svom ljudskom lišcu, dok su joj vilice škrgutale skrivajući bijesne vampirske zube i požurio prema meni. Iz očiju mu se izgubio crveni bljesak. Bile su ponovno blaženo tamne i manje uočljive.

„Kakvo je stanje?“ – upitao me zastavši uz moje lijevo rame.

„Ne znam, blizanci provjeravaju.“ – zaškrgutao sam i nastavio promatrati S.

„Oho, koven se širi.“ – izgovorio je kroz dah i pružio mi svoj mobitel.

„Dimitrović me zvao već sedam puta. Kaže da si od sutra profesor u gimnaziji i da ćeš morati predavati i književnost. Pitao je hoće li biti nekih problema u tome? Rekao sam mu da ćeš mu se javiti čim te nađem. Već je čuo za tvoj ‘herojski podvig spašavanja sirote cure’ i rekao je da se silno tobom ponosi.“ – nacerio se prema meni i prihvatio sam mobitel škrgućući zubima. Nije me baš veselila pomisao o predavanju o tome kako su neslavno skončali Romeo i Julija ali znao sam da nemam izbora. Bio je to jedini način da pazim na Angie tijekom dana i da usput i Sofie držim na oku. Sve se to pretvaralo u moj osobni pakao u kojem se više nisam mogao snaći. Ali isplatilo se… sve se to isplatilo zbog Nje…

Od same pomisli na Nju, moj nemirni duh bi se smirio a tijelo nemani obuzdalo svoje luđačke nagone koji su sad već predugo u meni pulsirali. I predugo sam bio odvojen od nje. Ta pomisao grčila mi je mišiće i srce mi je od toga luđački stalo udarati. Volkovskog je taj šum nasmijavao. Udaljio sam se i posvetio glupom mobitelu. Dimitrovićev broj bio je zadnji na listi poziva pa sam samo pritisnuo ‘zovi’ i čekao da se mali, debeljuškasti čovječuljak javi.

„Molim?“ – izgovorio je naglo.

„Ovdje Sinclaire, tražili ste me?“ – upitao sam uljudno.

„O gospodine Sinclaire, moje poštovanje, kako ste?“ – izgovorio je u jednom dahu.

„Hvala dobro, a Vi?“ – uzvratio sam.

„Odlično, hvala na pitanju. Čuo sam za Vaš hrabar podvig. Spasili ste djevojku. Svaka Vam čast!“ – uzviknuo je u slušalicu ushićeno.

„Nadam se samo da će biti u redu. Izgubila je mnogo krvi. A vidim vijesti se ovdje brzo šire.“ – uzdahnuo sam nevoljko.

„O gospodine Sinclaire, brzinom svjetlosti, tako Vam je to u malenom gradu. Nego, želio sam Vam javiti kako sam sredio Vaše uposlenje u našoj gimnaziji. Nije bilo nikakvog problema. Ionako su već dugo tražili profesora povijesti. A kako još uvijek traže i profesora književnosti, uvalili su Vam eto i tu dodatnu dužnost. Nadam se da to nije problem?“ – uzdahnuo je skeptično.

„Ne dakako da ne. Silno sam sretan što ću moći ovdje predavati. Nisam se nadao da će se to tako brzo riješiti iako dakako nisam nimalo sumnjao u Vas.“ – izgovorio sam i čuo kako se veselo smijucka. Ponovno je bio sam sebi važan.

„Od srca Vam zahvaljujem.“ – dodao sam. A on je brzo nastavio:

„Neću Vam sada oduzimati više vremena. Posjetit ću Vas za koji dan da vidim kako ste se snašli a što se tiče pitanja vezanog uz zemljište, očekujem Vašeg odvjetnika sutra. Već smo se to u međuvremenu dogovorili.“ – zacvrkutao je i ja sam ga pozdravio. Zaželio mi je ugodno veće i prekinuo vezu. Shvatio sam da me moja novostečena ‘obitelj’ čeka, sva na okupu pa sam produžio korak prema njima i osjetio hladan vjetar na koži. Tek tad sam primijetio da sam i dalje gol do pasa i da sam svojem kovenu zasigurno neobično smiješan. Traperice su mi bile krvave zbog čega se Sofie mrštila i žeđala istovremeno ali shvatio sam da uspijeva svu tu silnu navalu bijesa, žeđi i ljudskosti u sebi obuzdavati. Bila je čvršća no što je itko od nas bio nakon što je tek postao vampir.

Šutke sam Volkovskom pružio njegov mobitel i krenuo tako niz ulicu. Sofie je lagano cupkala za mnom. Volkovski je s blizancima pošao prema hotelu u njihovom službenom vozilu. Osjećao sam da me Angie doziva i da je zabrinuta. Ubrzao sam korak. Dio mene bio je sretan što pada noć i što moja krvava, polugola pojava ne privlači toliko pažnje. Sofie me pratila u stopu ali ništa nije govorila na čemu sam joj silno bio zahvalan, samo su joj misli bile malo preglasne. Stalno je ponavljala „Još uvijek se svi nismo okupili.“

„Znam.“ – procijedio sam kroz bijesne zube i osjetio sam njen drhtaj.

„Oprosti malena.“ – izgovorio sam i okrenuo se prema njoj. Gledala me prestravljeno a onda je zamucala:

„Sad mi je jasno zašto si baš ti njen zaštitnik a mi ostali samo pratnja.“

„Veličanstven si brate moj.“ – bila je to misao koju naglas nije izrekla. Uletjela je u hotel i pričekala me pokraj recepcije. Ušetao sam u loby i ugledao cijelu svitu namještenika kako me pozdravljaju s odobravanjem. Tren su tako zadivljeno stajali a onda su svi počeli pljeskati. Bilo je to nešto što jednostavno nisam očekivao. U njihovim mislima čitao sam i strah i divljenje istovremeno. Svima sam im predstavljao nekakvu modernu verziju Supermana. Samo sam kimnuo glavom prema njima i tražio najkraći put da zbrišem. Pojurio sam prema liftu a Sofie je zaustavila one koji su željeli jurnuti za mnom.

„Oprostite mom bratu molim vas. Umoran je i sam u šoku. Pričat ćete s njim ujutro, obećajem.“ – viknula je i pojurila za mnom u lift. Kad je uletjela unutra brzo sam pritisnuo tipku 2 i vrata su se zatvorila. Na tren sam mogao odahnuti. Osjetio sam umor. Barem je moja ljudska strana bila umorna. Zbog toga mi je Angie rekla da ću od sad moći i spavati. Nije da mi je san zaista trebao, bila je to neka čudna kombinacija umora i stanja svijesti. Nešto nadasve ljudsko i morao sam to na brzinu otresti. Lift je u to stao. Pojurio sam prema apartmanu i vidio da dvojica domara već postavljaju nova vrata. Prošao sam uz njih šutke i pogledao pod kraj stolića gdje se ozlijedila. Krvi nije bilo. Ni stakla. Već su to očistili.

Pojurio sam prema kupaonici. Strgnuo sam krvave traperice sa sebe. Izuo krvave tenisice. Skinuo sokne i bacio ih u koš za smeće. Stao sam pod tuš i pustio vrelu vodu. Prvo tuširanje nakon tisuću godina. Kao vampiru nije mi to bilo potrebno, no sad morao sam isprati sa sebe tragove krvi a i moja novostečena ljudskost imala se potrebu okupati. Stajao sam tako neko vrijeme pod mlazom vrele vode a onda mi je Sofie dodala neku bočicu, glave okrenute u drugom smjeru. Dohvatio sam bočicu a ona je šutke izašla iz kupaonice, misli su joj odjekivale: „Oprosti.“ Bilo mi je to smiješno ali bio sam joj i zahvalan. Istresao sam na sebe više od pola bočice guste, mirišljave tekućine i stao se njome trljati. Nastala je bijela pjena, meka i podatna. Mojoj je ljudskosti neopisivo godila. Kad sam zatvorio vodu i izašao iz tuš kabine, dohvatio sam ručnike koje mi je Sofie ostavila naslagane pokraj umivaonika. Bacio sam pogled na svoju više ljudsku no vampirsku pojavu. Moj lik u zrcalu nije odavao ni tračak umora, šoka, straha i nemira koji su se iznutra u meni izmiješali. Istrljao sam se ručnikom i omotao oko pasa te izašao u spavaću sobu. Na krevetu me čekala čista odjeća i novi par cipela. One su netragom nestale, zajedno s krvavim soknama i tenisicama. Moja sestra bila je vrlo brižno vampovsko čedo.

I tad me pogodilo. Spoznaja. Slagalica se spojila. Što li već? Shvatio sam da ovome neće biti kraja. Bit će samo gore. Bitka koja se imala dogoditi, kad oni prokleti lovci stignu, odvijat će se ovdje u ljudskom svijetu. Svi ti obični ljudi… stradat će ako ne budemo u stanju zaštititi Angie. Shvatio sam zašto smo dobili dušu, zašto nam je vraćena ljudskost. Nije to bio dar, bilo je to prokletstvo. Shvatio sam da ćemo ih sve željeti spasiti a nećemo moći. Shvatio sam da će nam nevini stradavati pred očima a mi ćemo to morati gledati i ne reagirati, morat ćemo spašavati i brinuti samo o Angie.

Silna tuga iz grudi mi je pobjegla, zaurlao sam poput zvijeri i suze su mi jurnule niz lice. Suze. Prokletstvo – pomislio sam. Vampiri ne bi smjeli plakati. U to sam ugledao Volkovskog na vratima i znao sam da moramo poći. Angie nas je čekala, a koliko sam osjetio, s njom je već bila i posljednja članica našeg kovena.

To be continued…

Marija Klasiček

[email protected]

Komentari

Prije je ovdje pisalo što sve radim, gdje sam sve uspješna, ali uspjeh je relativan pojam zar ne? Pišem jer volim pisati, jer je to svijet u kojem sama krojim pravila, jer mi je to ponekad bijeg a ponekad odušak. Moja terapija. Ako ti se sviđa, drago mi je. Ako ne i to je okej. Nismo svi za iste stvari :)