Prokletstvo vječnosti

Čekali su me na krovu. Sofie je željela letjeti. Nisam joj mogao to zabraniti. Znao sam da u jednom trenu moram pustiti da ljudskost spava, da vampirska psiha zavlada i prepusti se užitku koje su predstavljale naše nove moći.

Vinuli smo se u zrak. U tamu. Suton je već odavno minuo s neba. Ostao je samo njegov trag u kutku nečijeg sjećanja. Šutjeli smo. Sofie je radila piruete u zraku. Volkovski je mislio da je ovo mrvicu „previše“ a blizanci, oni su samo željeli napokon ugledati Angie, da vide oko koga se to podiže „tolika frka“.

Letjeli smo tako, neko vrijeme, puštajući S. da se naužije tog osjećaja. Na trenutke mi se učinilo da vidim čak i Volkovskog kako joj se smije. A onda smo sletjeli na šumsku čistinu. Osluhnuli smo zrak, zvukove noći, postajući u tom trenu više nemani no ljudi. Čovječnost je nešto što je pripadalo danjem svjetlu. Oči su nam svima blistale kroz tamu. Opasne. Gladne. A onda… osjetio sam onaj cvjetni miris, onu božanstvenu aromu što me u trenu mogla paralizirati i ugledao sam, tamo u daljini, pri kraju čistine, pod krošnjama smreka… Nju.

suma-smreke-panju-slika-51920191

Prelijepu i slatku. Rumenih obraza, snena pogleda. Toliko ljudsku i toliko krhku da mi je od te spoznaje u tijelu proradio onaj iskonski nagon da je branim. Poletio sam k njoj i privio je u zagrljaj. Svijet je u tom trenu mirne duše mogao nestati. Ostali su nas pustili da tako ostanemo. Nisu se približavali. Nisu smetali.

„Došao si. Tako si mi falio.“ – prošaptala je.

„Ne, više no ti meni.“ – rekao sam i pogledao je u te zelenkastosmeđe oči. U njima kao da su se ispreplitali svjetovi.

„Khm, khm.“ – nakašljao se Volkovski. Predugo smo tako stajali izgleda.

Okrenuo sam se prema njemu a on je zabacio glavu i pogledao desno od nas. Tamo u sjeni stajala je lijepa žena… ne, ne, ne žena… vampirica u ljudskom liku. Shvatio sam tad, ona je posljednja karika u našem zaštitničkom lancu. Prišla nam je polako i onjušila zrak. Nije se posve približila, nije nam vjerovala, nije nas poznavala i nije poput Sofie bila klinka. Ova je vampirica nosila stoljeća na svojim ramenima.

Angie se izmigoljila iz mog zagrljaja i pošla prema blizancima. Gledali su je zaneseno, posve hipnotizirani. Na tren sam čitao u njima stravičnu žeđ. Žeđali su za njenom krvlju i već sam bio spreman poletjeti i stati između njih i moje malene ali što im je ona više prilazila to je žeđ u njima jenjavala. Na koncu kad je stajala tek pedalj od njih posve su se smirili, gledajući je poput zaljubljenih dječaka. Ispružila je ruke prema njima i obojicu pomilovala istovremeno. One neobične crvene iskrice jurnule su iz njenih dlanova i uletjele u njihove grudi. Obojica su istovremeno protrnula i obojica su se stala mijenjati pred našim očima. Svijetloplave kose odjednom su im za nijansu potamnile, crne oči postale su zelene a obrazi iz bljedila koje je nevješto skrivala šminka prelazili su u rumenilo.

„Dobrodošli.“ – rekla im je a oni su se samo zasmijuljili. Mark je lupnuo Gustava u lakat i stali su veselo jedan uz drugog. Izgledali su poput pravih, normalnih ljudskih bića. Malo previše nabildani, malo previše „plavi“ u tim svojim uniformama ali ljudski. Čak mi se učinilo da bi se ovakvi mogli puno oblje uklopiti od nas ostalih.

Angie se okrenula Volkovskom koji je je gledao sav prestravljen. Za razliku od blizanaca on nije osjećao žeđ, samo silan strah, jedini je među nama zaista znao što je Angie zaista. Meni je bila ljubav, Sofie je u njoj pronašla sestru, blizanci šminku koja se nije topila a naša nova članica, što je još uvijek stajala po strani… tko zna, ali nešto je našla, Angie joj je nešto predstavljala, samo Volkovsiki je u njoj vidio smisao. Ta riječ usjekla se u njegove misli i u njima vrištala.

„Ne boj se.“ – rekla mu je vrckavo.

„Vi ste ti koji grizu, ja ne.“ – dodala je i svi su se nasmijali, čak i naša šutljiva nova članica.

‘Lena’ – šapnula mi je mislima. Moje ime je Lena.

„Ti si telepat.“ – pomislio sam.

„Da, odgovorila je. Zbog toga me Angie odabrala.“

 „Fascinantno. Čitaš li misli? Imaš li vizije?“ – upitao sam je mislima.

„Ne, mogu s tobom ovako ‘razgovarati’ samo zbog toga što imaš sposobnosti koje drugi nemaju. Ostalima mogu samo odaslati poruku, kao što je svima nama odašilje Angie.“

 „O.“ – bilo je sve što sam mogao smisliti. Osmjehnula se i poslala mi još samo jednu misao:

„Angie je svakako bila u pravu.“                  

 „Kako to misliš?“ – upitao sam.

Ništa nije rekla, samo se naglas zahihotala i u tom trenu svi su zamijetili da se nešto čudno između nas događa.

„Jeste li ugodno pročavrljali?“ – Angie je upitala.

„Recimo da, da. Prijateljica ti je baš tajanstvena.“ – uzvratio sam.

„Ni ti ne zaostaješ.“ – dobacila mi je Lena i široko se osmjehnula.

„Okej. Dosta tajanstvenih razgovora, čitanja misli, vizija i koječega. Ili razgovarajte k’o normalni ljudi… ovaj vampiri ili šutite. Nervirate me.“ – zagrcnula je Sofie i svi su se naglas nasmijali. Taj zvuk prestravio je sva ostala šumska stvorenja.

„Potpuno si u pravu Sofie.“ – napokon je netko prekinuo tišinu. No bio je to netko koga sigurno nismo očekivali.

Miris sumpora proširio se šumom naglo. Osjećao sam se kao pomahnitali luđak. Zgurali smo Angie u sredinu i sjatili se u krug oko nje, svi zauzevši obrambeni stav. Iskesili smo očnjake i čudna struja prošla je kroz moje tijelo i pojurila kroz taj krug obuhvačajući prvo Sofie, što je stala meni s lijeva, zatim Marka koji je njoj s lijeva stajao, pa Gustava, pa Volkovskog pa Lenu i tad iznova mene. Krug je u trenu počeo sjajiti… ne to je između nas sjala crvena nit što je u zraku zastala i osvjetljavala tamu. Angie se smijala u sredini kruga i zapjevušila u smjeru Lucie:

„Vrijeme naplate ptičurino.“

U trenu mlaz crvene svjetlosti pojurio je prema vještici a kad ju je dotaknuo počela se izvijati i urlati. Ti zvuci strave jezovito su parali mrak i svako bi srce, pa i ono najčvršće od njih prepuklo od straha. A onda sve je stalo. Između nas i Lucie podigao se oblak prašine, kao bedem iza kojeg se ništa nije naziralo. Smrad sumpora naglo se gubio a kad se prašina naglo spustila pred nama je stajala obična djevojka.

Kad nas je spazila zavrištala je od straha i pala na leđa. Zatim je pužući stala uzmicati. Nisam se pomaknuo ali Volkovski je poletio prema njoj zgrabeći je za zapešća.

„U redu je.“ – zaustila je Angie. „To je sad zaista samo Lucia. U njoj više nema demonske prisutnosti. Uništili ste je. No s ostalima neće biti tako lako.“

„Što je to upravo bilo?“ – progrmio je Gustav.

„To je samo jedno od vaših oružja. Zajedno ste barem za sad nepobjedivi. Ni ja ne znam sve. Znam da ćemo se svi skupa još mnogo puta ovako iznenaditi.“ – odgovorila je Angie. Zatim svi smo ušutjeli. Na djelu su bile sile koje nismo mogli pojmiti.

„A što s ovom?“ – upitao je zatim Volkovski, držeći još uvijek Luciu. Koliko sam primijetio nije je imao namjeru pustiti.

„Pusti je. Neka sjedne ovdje negdje.“ – dodala je Angie.

„Izgleda kao da ne razumije što se dogodilo.“ – promucala je Sofie i promotrila djevojku.

„Čega se zadnjeg sjećaš?“ – zaustila je Lena.

„Ja?“ – odgovorila je djevojka glasom prepuklim od strave.

„Da, ti, ne valjda moj deda.“ – zagunđala je Sofie.

„Nemoj je strašiti, pusti da dođe do zraka.“ – obratila joj se Lena a Sofie joj se zbunjeno osmjehnula i ustuknula u stranu.

„Neee… ne znam. Zaista ne znam. Stavljala sam rublje u perilicu. Gospođa Renata je stajala u hodniku i pričala o svom imanju u Mađarskoj… a tad oštra me bol presjekla u grudima i zatim mrak, sve do ovog tu, do te crvene svjetlosti koja… koja me oslobodila.“ – prošaptala je kroz plać.

„Bože, to mora da je bilo prije više od pet godina.“ – uplela se Angie.

„Tad si tek počela raditi za nas. No… sad bar znamo kako djeluju. Oni su duhovi, demonska prisutnost koja zauzima nevino biće. Morat ćemo biti vrlo pažljivi. Lovac može biti bilo tko.“ – dodala je i sjela kraj Lucie.

„Sve će biti u redu, pomoći ćemo ti. No neke stvari moraš znati.“ – dodala je, zagrlila je i djevojka je stala još jaće plakati a Angie joj je polako ispričala kako stvari stoje u kući. Rekla joj je za demona koji ju je opsjedao, za smrt gospođe Renate i za vezu koju je Lucia imala s Anginim ocem. Djevojka se tresla od nevjerice.

Svi su šutjeli. Pitajući se što sad? Kako dalje? Kako se pripremiti za dolazak tih demonskih lovaca?

„Kvragu ekipa, priberite se.“ – odjednom se oglasila Sofie.

„Mi imamo misiju, a ta misija je braniti Angie do smrti. I to ćemo i raditi. Možda još uvijek ne znamo kako. Možda nam je sve ovo novo. Možda si ni imena još ne znamo (u to je pogledala Lenu i nastavila) a možda si još ni ne vjerujemo onako kako bi trebali (bacila je pogled prema Volkovskom) ali to su stvari koje ćemo morati naučiti rješavati u hodu.“

Tad se okrenula prema meni i dodala:

„Buraz ti kupuješ to zemljište zar ne?“

„Da.“ – odgovorio sam zbunjeno.

„Pa tamo ćemo si podignuti bazu i kad kažem podignuti ne mislim na kućicu u cvijeću. Mislim na sva moguća oružja, radare, detektore pokreta, mislim na brze aute… ma na sve što bi nam ikako moglo pomoći. Pa čak i Paulove knjige.“

Na to posljednje morao sam se osmjehnuti ali bila je potpuno u pravu. I fascinirala me brzina kojom je slagala stvari u svojoj glavi.

„Pa krenimo redom.“ – nastavio sam jer me uporno strijeljala pogledom dajući mi do znanja da bih napokon trebao zauzeti mjesto vođe i svakome reći što da radi.

„Lucia?“ – zagrmio sam tako da se prenula iz sna, neočekujući da će moj plan započeti s njom.

„Ddddaaa?“ – promucala je.

„Hoćeš li se moći nostiti s ovim? I još važnije hoćeš li moći držati jezik za zubima?“ – zagrmio sam iznova.

„Da. Ipak vam dugujem svoju slobodu. Da nije bilo vas.. ja… ja bih i dalje bila zarobljena, Moja bi psiha bila zarobljena.“ – zamucala je ali obrisala je suze i nastavila:

„Vašu ću tajnu ponjeti sa sobom u grob.“ – svečano je obećala. Osluhnuo sam njene misli i shvatio da je iskrena. Uostalom nikog se na svijetu nije mogla bojati više no nas pa prema tome nisam imao razloga sumnjati u nju.

„Mark.“ – okrenuo sam se prema centimetar nižem blizancu.

„Reci šefe.“ – veselo je zaorio, čekajući napet kao puška da mu dam nekog posla.

„Odvedi Luciu kući. I tad se vrati, u redu?“

„Na zapovijed!“ – veselo je uzvratio, prišao djevojci koja ga je zbunjeno pogledala i pošla za njim, osvrnuvši se prema nama i prošaptavši:

„Hvala.“

„Nema na čemu. Vidimo se kod kuće Luce.“ – uzvratila joj je Angie.

„Gustave idi sa Sofie u lov.“ – bila je moja sljedeća zapovijed.

„Sad?“ – zaciknula je S.

„Da sad, oboje ste iznemogli od žeđi. Osjećam to u vama i čitam vam to u mislima. Idite u lov. Napijte se i tad se vratite, čekat ćemo vas ovdje.“

„Okej buraz.“ – odvratila mi je osmjehnuvši se Gustavu i oboje su projurili mimo nas i nestali u mraku šume.

„Lena.“ – oslovio sam je prvi put imenom i tad zastao… nisam znao koji bih to zadatak njoj mogao dati ali ona me spasila tog neznanja.

„Pa mogla bih malo… hmm izviđati. Tko zna čega tu sve ima.“ – dobacila je i pojurila u vis, željna letenja.

Volkovski je stao do mene čekajući a ja sam mu rekao: „Smiri se prijatelju, ti nemaš nikakav zadatak, osim promisliti što si sve pročitao u onim knjigama, dobro bi nam to znanje moglo doći. I naravno da sutra riješiš sve vezano uz kupnju zemljišta. Sigurno će biti problema oko građevinskih dozvola ali tu ćemo se opet osloniti na spretnog nam Dimitrovića. Samo…“ – tu sam zastao.

„Samo što?“ – uplela se Angie.

„Samo neće mi biti dosta ova lova koju trenutno imam tu, za sve ono što je spomenula Sofie.“

„Nemaš frke stari moj.“ – dobacio mi je Volkovski.

„Prebacio sam ti lovu s još nekih tvojih računa a i ja raspolažem sa značajnijom svoticom. Mislim da će biti dovoljno za sve što nam treba. A trebat će nam i dosta ljudi da to napravimo..“

„Ne!“ – viknula je Angie.

Pogledali smo je zbunjeno a ona je nastavila. „Stvar je u tome da ćemo sve to morati napraviti sami. Nitko od običnih ljudi, nazovimo ih tako, ne smije znati tajne kuće koju ćemo izgraditi jer svakog od njih može opsjesti duh lovca.“

„Da…“ – zaustio je Volkovski i svi smo se zamislili.

„Prvo čemo cijelo to zemljište ograditi, nabaviti pse čuvare i postaviti video nadzor a onda ćemo isprojektirati tu kuću. Ti ćeš se prijatelju pobrinuti za dozvole. A ja ću se pobrinuti za svu vojnu opremu koja bi nam mogla dobro doći.“

„A ako trebate kompjutorskog geeka, za to vam ja stojim na raspolaganju.“ – zasmijuckao se Mark i sletio do nas.

„Mali lumeni ha?“ – dobacio sam.

„Ha čuj, treba se prilagoditi vremenu u kom se „živi“. – zacerio se on i osvrnuo oko sebe.

„Nešto si izgubio?“ – zasmijuckala se Angie.

„Ma ne… samo, svi su dobili neki zadatak ne?“ – promucao je pomalo rumen u obrazima. U mislima mu se ocrtavao Lenin lik.

„Tvrd je to orah. Morat ćeš se vraški potruditi.“ – prošaptao sam mu ispod glasa.

„O fuck. Zaboravljam da si fakat obdaren s previše moći.“ – promucao je i zagledao se u pod. A u mislima mu se motala rečenica: ‘Znam da je tvrd orah, znam to već dugo.’

„Ne brini. Ono što pročitam (a ne čitam stalno – pomislio sam) uvijek zadržim za sebe.“ – fascinirala me činjenica da se s Lenom već negdje susreo.

„Kako je to biti ti?“ – zamucao je.

„Ne znam na što to točno misliš?“ – pogledao sam ga začuđen pitanjem.

„Pa mislim, dobili smo sve te nove sposobnosti ali… posve je jasno da ih nitko nema toliko kao ti i da si vrlo vjerojatno najmoćnije stvorenje koje trenutno postoji.“ – izgovorio je u jednom dahu.

„Možda jesam, na ovom svijetu…“ – zastao sam i zapitao se hoće li sve to biti dovoljno da se Nju zaštiti? Ima sve te moći a ne može se braniti. Može letjeti, može stišavati bure nemira u nama, može liječiti rane, može nam dati nevjerojatnu snagu i može nas mijenjati ali… ne može se sama braniti. Iako naizgled nije ranjiva kad ju napadne jedan lovac, ona je ipak previše krhka. Prvi sam put shvatio da smo joj mi zaista potrebni jer ne znamo što joj to prijeti. Lucia ju je pokušala… ne demon koji je opsjeo Luciu ju je pokušao uništiti, nije mogao, ali ona nije mogla uništiti njega. Što znači samo jedno, iako se može braniti, ne može uzvratiti, što opet znači da će je lovci loviti i loviti i mučiti sve dok ne pronađu način da je unište… a način već sigurno i znaju, uništili su sve Ključeve do sad…

„Jesi okej?“ – zaškrgutao je Mark nemirno.

„Ne.“ – progrmio sam i povukao Angie za ruku. Nosio sam je dublje u šumu dok me ona zbunjeno gledala. Htio sam da ostanemo sami.

„Uništit će te. I ti to znaš. Čemu cijeli ovaj cirkus onda?“ – progrmio sam dok me ona gledala svojim nevinim, djetinjim pogledom.

„Uništit će me da… uništili su i druge, ali to nije bitno. Bitno je da u međuvremenu napravimo stvari kako treba.“ – prošaptala je i zagledala se nekud u tamu.

„Stvari kako treba? O čemu ti to pričaš?? Bez tebe nema stvari, nema svijeta, nema postojanja. Ti si zadnji Ključ, zadnja karika u lancu. Rekla si da ti ne smiješ pasti jer padaju svjetovi…“

„Rekla sam da me morate održati na životu, ali nisam rekla da to mora biti zauvijek.. samo do bitke… s Njima… a uništenje o kojem govoriš… nije baš onakvo kakvim ga ti zamišljaš. Ono što moram napraviti s Njima, napravit ću sama, tamo ne možeš poći sa mnom. Možda se vratim, možda zauvijek ostanem tamo… ne znam, ne mogu gledati toliko daleko u budućnost, ne možeš ni ti. Važno je ono što ćemo raditi u međuvremenu. Važno je da smo se svi susreli dovoljno rano da vam pomognem da razvijete svoje moći i važno je da obranite ovaj svijet od stvorenja koje će Oni ovamo pustiti, jednom kad moje moći oslabe i Oni otvore portal.“

Ušutjela je. Napokon sam shvatio. Ona će morati proći kroz portal, oslabljena, sama… morat će se suočiti s njima kao obična smrtnica.

„Neee!!!“ – zaurlao sam i pao na tlo kad me pokosila navala neopisive boli.

„Moraš mi obećati da nećeš ni pokušati poći za mnom. Moraš!! Obećaj mi.“

„Ne mogu ti to obećati. Ne možeš me to tražiti. Sve samo ne to… pusti me da ja idem umjesto tebe…“ – prošaptao sam, molio sam je pogledom.

„Ne mili, tamo kako idem ti ne možeš poći sa mnom. Morat ćeš ostati htio ili ne. Branit ćeš nešto mnogo vrijednije od mog života.“

Nisam je razumio. Nisam je želio razumijeti. Ne i ne i ne! Ništa meni u svemiru cijelom ne bi moglo biti važnije od Nje.

„Kad za to dođe vrijeme shvatit ćeš i sjetit ćeš se ove noći. Shvatit ćeš da je taj izbor koji ćeš morati donjeti zaista lak. Nećeš dvojiti. Bit će to tvoja misija.“ – osmjehnula se tako sigurna u svoje riječi dok sam se ja grčio od boli, dok su mi suze u slapovima tekle niz lice. Mrzio sam tu svoju ljudsku slabost koju mi je dala.

„Nije to slabost, to je dar. Zbog tog dara na kraju će dobro pobijediti zlo. A samo je to važno.“ – poljubila me i ustala pružajući mi ruku.

Prihvatio sam je i ustao u hipu. Rukom sam obrisao suze, nisam želio da me ostali takvog vide… a vidjeli su me. Svi su stajali nekoliko metara dalje. Svi su se zasigurno vratili u onom trenu kad sam zaurlao.

Bio sam sretan što mi ne mogu čitati misli, bio sam sretan što ću taj teret spoznaje nositi sam, ma koliko dugo trebalo. Bio sam sretan što malecna, krhka Sofie ne mora znati da će joj prijateljica jednom umrijeti, što blizanci neće nikad osjetiti stravu te spoznaje i što Volkovski i Lena neće morati proživljavati agoniju koju ja sada proživljavam. Zbog toga sam odabran da budem Njen zaštitnik, ne zbog snage, ne zbog moći, već zbog tog tereta… Njoj je bila potrebna ljubav, ljubav koja će joj pomoći da sama lakše podnese svoju kalvariju. Ljubav koja će je pratiti u smrt. Još jedna mi je suza pobjegla niz obraz. Nitko je nije vidio, samo Ona i u oku joj tad prvi put ugledah tugu… zbog moje patnje i Ona je patila…

To be continued…

Marija Klasiček

[email protected]

 

Komentari

Prije je ovdje pisalo što sve radim, gdje sam sve uspješna, ali uspjeh je relativan pojam zar ne? Pišem jer volim pisati, jer je to svijet u kojem sama krojim pravila, jer mi je to ponekad bijeg a ponekad odušak. Moja terapija. Ako ti se sviđa, drago mi je. Ako ne i to je okej. Nismo svi za iste stvari :)