08. August 2016. godine. Ponedjeljak. 14:00h. Gledam u laptop i slova mi titraju ispred očiju. Ne radi mi se danas. Danas bih voljela da je moj posao fizičke prirode. Da ne moram razmišljati na tri jezika. Da ne moram pričati sa 500 ljudi. Da se ne moram smješkati nikome. Da ne moram biti ljubazna. Da se ne moram prikazivati obrazovanom, profesionalnom, uglađenom i prije svega pametnom. Ovo prvo nabrojano možda i jesam, ali pametna nisam.

Danas je jedan od onih dana kad sam shvatila koliko beskrajno velika moja gluposti može biti. 

Čisteći inbox, nabasam na mailove primljene prije punih pet mjeseci. Njegove mailove. Beskrajna dopisivanja. Izbrišem to. Ne treba mi više. Kad sam već to izbrisala, pa da izbrišem i poruke. Jesam. Broj sam blokirala nedavno. Naravno, sve sam te poruke pročitala prije brisanja. Ali ne da bih žalila ili plakala. Nego da mi se dobro ureže u pamćenje. 

Da zauvijek zapamtim da, ako mi nekad u budućnosti neki muškarac kaže da sam mu posebna, da to ne povjerujem iz prve, pa ni druge ili treće. Tek možda iz nekog petog ili šestog pokušaja. Ako kaže da često misli na mene, da mu ni to ne povjerujem. Ako mi posveti koji redak u nekom stihu ili članku da i to ignoriram i da mu ne vjerujem. Ako mi pošalje pjesmu ili citat, da se ne pronađem. Da nikad za nikad ne vjerujem ni jednom muškarcu kojeg nisam dobro upoznala.

Za svojih nepunih 30 godina sam imala sreće. Mnogi muškarci su prošli kroz moj život. Možda i više nego što bi bilo pristojno priznati. I uvijek bih pametovala i filozofirala drugima jer sam za svakog uspjela dokučiti na vrijeme šta želi od mene. Nekima bih to i pružila, nekima ne. Neke sam voljela. Neki su i mene voljeli. Neke sam i povrijedila. Neki od njih su i mene povrijedili. Ali ih nisam namagarčila. Nikada. A nisu ni oni mene. Ako me nešto vrijeđalo, onda je to bila istina koja je izlazila iz njihovih usta. I boljelo je to, ali ne ovako podmuklo. Ne ovako strašno jer laž me nikada do sad nije povrijedila.

Ali, kolo sreće se okreće, zar ne. 

U kasnim dvadesetim bismo trebali biti odrasli i zreli, je li tako? Trebali bismo znati kome posvetiti vrijeme, kome se otvoriti, koga držati na distanci, kome uputiti smiješak i okrenuti se i pobjeći glavom bez obzira. Trebali bismo, je li tako? E pa ja očigledno ne znam. Ne znam, jer sam uspjela dopustiti da me “prevesla” onako “muški”. Ni manje ni više nego dječak. Valjda je to jedino “muški” što zna uraditi.

chess-1155421_960_720Dopustila sam da mi laže mjesecima i da to ne vidim… Dopustila sam mu da bude tu, da zna o meni više nego iko. Slušala bih ga. Grlila bih ga. Oni koji me poznaju znaju da ja ne grlim često. To je intimnije nego da spavam s njim. To su emocije. 

I neću si to zaboraviti ni oprostiti. Nisam ljuta na njega. Nekad ću mu se i zahvaliti na lekciji i na nekoliko dobrih prijatelja koje mi je ostavio iza sebe. I ne žalim za onim što smo mogli imati. Ne žalim za dijelom mene koji sam ponudila. Ne žalim ni za vremenom provedenim uz čašu vina u sitne sate razmišljajući o njemu, njegovim problemima, sitnicama koje bi ga mogle obradovati. Ne žalim ni za onim danima u prelijepim velikim gradovima u kojima sam, umjesto turističkog istraživanja i razgledanja, tražila internet jer bi mi se mogao javiti. Ne žalim ni za osjećajima. Ni za povjerenjem koje mu je ukazano. To je bio moj izbor. Žalim samo što nisam bila dovoljno pametna i realna da vidim da sve to nije imalo nikakvog smisla. Jer… Lagao je. Sve vrijeme. Svaka bitna riječ je bila laž.

I sudim sama sebi. Ja sam i tužilac, i okrivljeni i sudac i porota. Na odbranu nemam pravo. Nemam jer sam sama sve to dopustila. Nisam željela vidjeti niti shvatiti.

I najviše me boli činjenica da sam dala sebe nekome ko to nikad ničim nije zaslužio, a ni tražio. I neka me boli. I treba da boli. Neka me ta bol nauči da prestanem biti lakoumni idiot. Neka me natjera da shvatim da ljudi ipak lažu i da ih uistinu nije briga za one druge.

A laž boli više od istine.

Neka me ta bol natjera da nikome ne budem ni prijatelj dok se ne uvjerim da mu to uistinu treba i da me želi u svom životu. 

Kazna će trajati doživotno.

Amazonka

Mi smo redakcija APortala a vi čitate članak s našom preporukom 🙂

Komentari