Škola – posao, zemljište – gradnja, papiri – kaos, život ne?

Prokletstvo vječnosti

Uopće ne znam kako sam je otpratio kući. Ne znam što mi je rekla na rastanku, ne znam u kom su trenu blizanci otišli u svoj stan, u kom je trenu Lena rekla da će ostati uz Angie i kad smo se to točno S., Volkovski i ja, vratili u hotel.

Znam samo da sam se bacio na krevet, sklopio oči i spavao.

Spavao? Ne nisam spavao, ne zaista. Ljudski dio mene je spavao, shrvan. Otupio sam iznutra gradeći se tako od onog bolnog saznanja. Vampirski dio pomahnitao je od bijesa. Vampirski dio želio je porušiti sve oko sebe… no samo sam tako ležao, „spavao“, zurio u strop i šutio.

Sofie je očito nekoliko puta bacila pogled u sobu ali nije ulazila. Negdje u kutku svijesti čuo sam je kako razgovara s Volkovskim. Ali nisam ih želio čuti, ništa me nije zanimalo. A onda, u nekom trenu oglasila se i budilica. ‘Smiješno.’ – znam da sam pomislio. Što će vampiru budilica? I kad sam ja to uključio budilicu? Jesam li je uopće uključio ili je to napravila Sofie da natjera moju ljudsku stranu da ustane.

Skočio sam u hipu, rukom tresnuvši po piskutavom satu. Od njega je ostala samo pljeskavica od aluminija i malih kotačića što su se još uvijek vrtjeli.

„No krasno.“ – promrmljala je S. negdje iz pozadine.

„Znači svaki ću dan morati kupovati novu?“ – procijedila je kroz stisnute zube i odmarširala natrag u dnevni boravak.

Pokupio sam se u kupaonicu, bacivši pogled prema ogledalu. Izgledao sam pa… naprosto smiješno. Snaga je iz mene prštala ali oči su mi bile umorne, ispijene. Sto je tuga u njima spavalo.

Vratio sam se u sobu, izvukao neko odjelce iz ormara, posegnuo za čarapama i cipelama što su spavale u tami kutije.

Trebao mi je tek pokoji tren da se odjenem i uletim u boravak. Samo sam krajičkom oka odmjerio Volkovskog i zamijetio da se sredio za sve sastanke koje je danas trebao obaviti. Sofie je na sebe navukla neku tipično „školsku“ obleku, dodavši čak i ruksak boje karamela i laptir ukosnicu koju je zataknula u kosu. Izgledala je kao prava, ljudska školarka. Izmamila mi je mali smiješak ali on je već tren zatim nestao u magli mojih misli.

Dohvatio sam sve papire i dokumente koje mi je Paul priredio i koji su me uredno čekali složeni na stoliću. Srknuo sam malo soka od naranče koji je također tamo stajao, tek toliko da se natjeram da razmišljam kao čovjek, da se osjećam kao čovjek… jer od danas je to moja uloga; mrki profesor danju, luđački nastrojen vampir noću.

Šutke sam izašao u hodnik i krenuo prema liftu. Sofie je cupkala za mnom blaženim koracima a Volkovski je nestrpljivo jurio u svoj prvi ljudski dan. U lobyu smo se s njim razišli i krenuli dozvati taxi. Nije me čudilo kad se ispred hotelskog ulaza zaustavio onaj isti vozač od jučer i široko nam se osmjehnuo. Vidio sam na njemu da je ugodno iznenađen promjenama koje je primjetio kod Sofie.

Sjeli smo u automobil i vozili se gradom tako u tišini. Sofie se igrala pramenom svoje kose i rastezala je u ustima kaugumu. Sve je to bilo naprosto previše strašno, previše ‘frikovito’ kako bi to ona rekla.

Do škole smo stigli dosta brzo. Pozdravili se s našim, sad već standardnim šoferom i krenuli prema ulazu. S druge strane ceste zamijetio sam blizance kako nas promatraju nasmiješeni. Bila je to zasigurno njihova uobičajena, jutarnja patrola gradom.

Sofie im je mahnula. Graciozno poput male glumice i hrabro ušetala u školski hodnik, tren zatim čuo sam je kako progovara:

„No, to je to bracek. Idemo se igrati.“

Zvučala je kao da cvrkuće. Odlučila je to shvatiti kao igru, kao neku zabavnu zanimaciju. Odšetali smo do ravnateljstva. Tamo sam neko vrijeme proveo čekajući Šefa, a kad je napokon stigao tj. stigla jedva sam se suzdržao, da ne ekspolodiram od navale smijeha.

Lena me gledala cereći se zvrkasto.

„Ček pa koliko dugo ti tu radiš?“ – blenuo sam prvo što mi je palo napamet.

„Desetak godina.“ – mislila sam da će mi to biti dobra praksa, dobra za odvikavanje od ljudske krvi. Uostalom limačima sam ‘strašno sexy’. Pojedinci stalno upadaju u nevolje kako bi došli k meni u kaznu. – zahihotala se i ponudila mi da sjednem.

Gledao sam je u nevjerici al’ tad mi je postalo jasno zašto je moje zapošljavanje u ovoj školi bilo tako jednostavno i zašto je ona odjednom znala da smo stigli.

„Jesi li donio sve dokumente?“ – zapitala me uz osmijeh.

Pružio sam joj fascikl. Prolistala je, izvukla što joj je bilo potrebno, fotokopirala i ubacila u ladicu svog radnog stola a zatim mi sve moje dokumente vratila.

„Nabavila sam joj školsku knjižicu preko veze. Moramo imati neku logičku podlogu na temelju koje se upisala u gimnaziju zar ne?“
„Da, svakako.“ – uzvratio sam, ljut što se toga i sam nisam sjetio.

„Ovo je tvoj raspored. Utrpala sam ti sva predavanja povijesti i književnosti koje Angie i Sofie imaju. Njihov je raspored identičan a uz to su dobile i simpatičnog novog razrednika.“ – osmjehnula se.

„Sjajna si.“ – zahihotao sam se.

„Znam.“ – zacvrkutala se i zagledala u smjeru vrata iza mene.

„Uđi S.“ – izgovorila je veselo.

„Ohohoho ti si nam ravnateljica?“ – zacvrkutala je uzbuđeno Sofie.

„Kako frikovito, totalni zakon!!!“ – i pojurila prema Leni, zagrlivši je onako kako klinke zagrle stariju sestru koju naprosto obožavaju.

U cijelom tom cirkusu bile je i toliko ljepote i ljubavi… koja se između svih nas rađala.

Koliko god sjetan bio nisam to mogao ne primijetiti i nisam mogao ne reagirati na to, onako kako bi svaki čovjek reagirao na sreću ljudi koji su mu dragi.

„Ovo ti je raspored.“ – progovorila je Lena razdragano.

„Angie ima isti. Zabavite se. Knjige vas čekaju u ormarićima.“ – dodala je a S. je već jurila prema vratima baš u vrijeme kad se začulo zvono i kad je 1500 ljudskih srdaca pojurilo hodnicima prema svojim učionicama.

„Naravno, hvala ti! Gibam sad da ne zakasnim prvi dan, jer ‘gle čuda’ prvi sat je razredna zajednica a ovaj tu mi je garant razrednik.“ – zagrmila je Sofie sarkastično.

„Naravno, tvoj ‘obožavani’ buraz nigdje ti neće dati mira.“ – puhnuo sam za njom.

„Tipično.“ – zakolutala je očima i još s vrata doviknula Leni:

„Pričaj s njim. Čudan je… dobro čudniji no inače.“ – i nestala u žamoru koji je punio školske hodnike. Čuo sam joj misli, spazila je Angie i pojurila prema njoj ushićeno, kao da je obična školarka, a ovo je običan, prvi dan nastave u posve običnoj školi.

Tad sam zamijetio da me Lena gleda zabrinuto.

„Onda kolega, imaš li što za podijeliti sa mnom?“ – upitala me i prekrižila ruke u laktovima, naslonivši prelijepo lice na dlanove.

„Imam i nemam. Stvar je u tome da je to jedan od onih tereta koje ću morati nositi sam, ako me razumiješ? – progovorio sam nevoljko.
„Mislim da razumijem. I znam da će doći vrijeme da to podjeliš s nama. Tu smo ionako da ti pomognemo.“ – dodala je dok smo oboje ustajali. Znao sam da razumije i znao sam da nisu ovdje samo zbog borbe, oni su trebali biti moj oslonac, razlog da ne poludim kad Nju zadesi sve ono što ju je već neizostavno moralo zadesiti.

Sve se u meni zgrčilo od same pomisli na to a onda sam začuo kako mi Lena objašnjava gdje je koja učionica dok smo lako klizili hodnicima i dok su nas klinci gledali zabezeknuto. Osluškivao sam im misli koje su naprosto vrištale.

school„Gle Knighticu.“ – često se ponavljalo.

Bila im je očito još ljepša no obično i s tim sam se morao složiti, nakon Angie bila je zasigurno druga najljepša žena na svijetu. Žena ili vampirica? (zapitao sam se).

‘Oboje. Hvala na komplimentu.’- čuo sam njenu misao u svojoj glavi. Nije se uvrijedila što sam je smjestio na drugo mjesto.

‘Zašto bih se uvrijedila? Stajati odmah do najljepšeg stvorenja u svemiru ne može nikako biti uvreda.’

Shvatio sam tad da Angie nije samo meni nešto najvrijednije. Svima je ona bila razlog za „život“, za borbu, za postojanje…

Nastavio sam šutke koračati uz nju hodnicima. Upoznavala me s kolegama, objašnjavala što je novo izgrađeno u školi tokom ljetnih praznika. Pohvalila se novom opremom u školskoj dvorani i cijelim novim, odjelom knjižnice. Bila je to vješta predstava, više za one oko nas no za mene. Ali vidjelo se da voli taj svijet i da je sretna što se sada tako dobro u njega uklapa. Bilo mi je jasno i odakle je Mark poznaje.

‘Znam za tu zatreskanost, proći će. A isto tako znam točan broj srca koje si polomio prošetavši ovim hodnicima, što teenagerskih, što profesorskih.’– začuo sam joj misao iznova.

U to se zahihotala i pokazala mi moj kabinet, a nasuprot njega i učionicu 17 – povijest.

Osmjehnuo sam joj se dok mi je pružala imenik 2c razreda. Uzvratila mi je smiješak i dobacila dok smo se rastajali:

„Svi udžbenici čekaju te u ladicama katedre. Sretno kolega!“

„Hvala Lena.“ – uzvratio sam joj, duboko udahnuo i ušetao u učionicu. Razred je zanijemio, samo su Sofie i Angie tiho hihotale iz predzadnje klupe do prozora.

Sofie je na licu imala blaženo-zločesti smiješak dok se Angie doimala poput anđela što je ovog trena iz raja pobjegao. Bilo mi je teško odvratiti pogled s njena lica, no morao sam. Morao sam se pribrati. Kliznuo sam lagano do katedre, i pogledom prešao preko lica svih učenica i učenika. Bilo ih je 25. Tren sam ih tako promatrao a onda sam se osmjehnuo. Djevojke su zaciknule, sve redom jedva dišući. Shvatio sam da će im sat razredne zajednice, povijest i književnost naglo postati omiljeni predmeti. A mladići… nisu baš dijelili njihovo oduševljenje. Doživljavali su me kao malo stariju, preopaku konkurenciju. Moja ih je pojava plašila.

Ništa novo – pomislio sam i još jednom pogledom pobjegao prema dnu učionice. Sofie mi se izbeljila a Angie me gledala tako veselo, tako zaljubljeno.

Moram se koncentrirati – pomislio sam.

„Dobro vam jutro.“ – progovorio sam uz osmijeh. U trenu svi su počeli ustajati, šokirani što su na tu pojedinost zaboravili kad sam ulazio u razred.

„U redu je djeco, sjednite. Opustite se. Ovo je sat razredne zajednice, vrijeme odmora zar ne?“ – upitao sam.

„Da! Da!“ – začulo se iz različitih kutova prostorije. Svidio im se moj pristup.

„Pa eto, da krenemo redom. Moje ime je Anthony Sinclaire i vaš sam razrednik. Predavat ću vam povijest i književnost. Meni je ovo isto prvi dan u ovoj školi kao i nekima od vas (bacivši pogled prema S. i Angie) i jednako sam nervozan iako se to možda ne vidi.“

Smijali su se i svi redom nešto dobacivali. Bio je to jedan veseli razred, pun hirovitih klinaca poput moje Sofie. Znao sam da mi s njima neće biti dosadno.

„Sofie je Vaša sestra zar ne?“ – doviknuo je jedan visoki, crni dečko iz zadnje klupe i promatrao me upitno svojim modrim očima.

„Da, Sofie je moja sestra. Ustani Sofie molim te.“ – dobacio sam joj a ona me prostrijelila pogledom.

„Da, profesore Sinclaire?“ – odgovorila je sarkastično.

„Dragi razrede, ovo ljupko stvorenje koje me ne može vidjet ni nacrtanog je moja mlađa sestra Sofie i sigurno će vam s njom biti zabavno kao što je i meni.“ – rekao sam.

„I Katrina je nova.“ – dobacila mi je važno.

„Pls zovite me Angie. Ovo Katrina jednostavno ne podnosim.“ – zacvrkutala je i ustala. Svi su je promotrili zadivljeno. Bilo je jasno da je najljepše biće koje je ikada ušetalo u ovu školu. Ona i Sofie po svemu su se isticale i obje su to dobro znale.

„Angie?“ – ponovio sam upitno.

„Da profesore, to je nadimak ali draži mi je od mog hladnog imena.“ – progovorila je zonkim glasom i zasmijuckala se okrenuvši očima.

„U redu onda, zvat ćemo te kako ti želiš.“ – odgovorio sam joj, uživajući u tim igricama samo malo previše i okrenuo se prema razredu progovorivši:

„Hvala djevojke možete sjesti. A vi ostali? Imate li kakvih želja?“ – dobacio sam dok su me svi veselo promatrali, zaboravivši na tren Angie i S. koje su prpošno ponovno sjele na svoja mjesta.

„Profesore ja sam Vam Mislav, al’ svi me zovu Mrvica pa možete i Vi.“ – dobacio mi je jedan buco iz prve klupe, sav rumen u obrazima ali veselih i razdraganih obraza.

Razredom se prolomio smijeh. Svi su se silno zabavljali i bila je posve opuštena atmosfera, što mi se jako sviđalo.

„U redu Mrvice, zapamtit ću to.“ – odgovorio sam mu silno razdragana glasa i nikome to nije promaklo.

„Profesore, baš ste full simpa.“ – začulo se iz treće klupe.

„Mislim niste ukočeni kao naš bivši razrednik. Nikad mu se ništa nije smjelo reći, samo smo stalno nekog vrapca prepisivali s ploće a on je u međuvremenu drijemao za katedrom.“ – dobacila mi je Plavokosa djevojka, pitomih, smeđih očiju.

„Ha ha.“ – nisam mogao zadržati smijeh.

„Hvala ti…?“

„Rene.“ – dodala je.

„Hvala ti Rene.“ – uzvratio sam joj široko se osmjehnuvši.

Uzeo sam imenik i stao ih prozivati. Shvatio sam da im nije neugodno ustajati i predstaviti se. Shvatio sam da su pitom ali brbljav razred i da je zbog toga Lena, Angie i Sofie baš ovamo smjestila. Bio sam joj silno zahvalan zbog toga.

Sat je minuo u trenu i prije no što sam dva put trepnuo već se oglasilo zvono. Primijetio sam da su nevoljko počeli ustajati. Nije im se milio rastanak.

„Ajde, ajde, pa odmor je, vidimo se treći sat, imate povijest.“ – dobacio sam im i ustao. Pričekao sam da se svi raziđu da ostanem nasamo s djevojkama.

„I? Kako se osjećate?“ – upitao sam ih.

„Meni je super. Nisi me baš previše osramotio pa mogu reći da si mi još uvijek drag.“ – zacvrkutala je Sofie i jurnula prema vratima dobacivši nam:

„Angie čekam te u hodniku, buraz vidimo se.“ – i nestala iza vrata u vrevi učenika i profesora.

„Bez brige, ja sam dobro, a ti?“ – upitala me podigavši se na prste da mi promotri lice.

„Dobro, valjda.“ – ušutio sam i spustio pogled.

„Molim te, ne razmišljaj o tome. Imamo vremena do tad. Trebaš mi nasmiješen i jak, ne mogu podnijeti tu tvoju tugu, ubija me iznutra. A i… povijest mi nikad nije išla, tako da znaš. Bubanje svih tih silnih godina napamet. Uf! Kome to treba?“ – ciknula je, bio sam siguran samo da me oraspoloži i uspjelo joj je, barem na tren a onda sam opet osjetio bol, sjetivši se da ću to jednom izgubiti. Samo progutao sam tu knedlu od koje nisam mogao ni misliti i iscrtao si lažan osmijeh na lice.

Bilo joj je već dovoljno teško i nisam želio da se zbog mene loše osjeća.

Utisnula mi je brzinski poljubac i pobjegla niz hodnik. Stajao sam tako tren, ošamućen nježnošću njenih usana a tad sam nevoljko izašao u vrevu na hodniku, prisjećajući se gdje je ono zbornica. I zaputivši se prema njoj brzim hodom. Ostavio sam imenik na ormariću gdje su stajali i ostali i potražio onaj 4d-e kojem sam sljedeći sat trebao predavati književnost. Razmijenio sam pokoji pozdrav s kolegama i dogovorio kavu s profesorom Matkovićem (matematika/fizika) te potražio učionicu za književnost viših razreda. Zvono se oglasilo i lagano sam ušetao u razred, zahvalan što mi teške minute ovako lakše protjeću.

Ponovio sam foru s upoznavanjem, ispričao im vic jer su ipak bili zahtjevnija publika od mlađih kolega i započeo s prvom lekcijom. Valjalo je obraditi Shakespearea i to njegovog Hamleta. U tu sam se ulogu lako mogao uživjeti. Sat je proletio u hipu. Zadao sam im domaću zadaću, čitanje Shakespeareovih drama i to je bilo čisto dosta za početak.

I već je bilo vrijeme za treći sat. Brzo sam zamijenio dnevnike, potvrdio dogovor za kavu, otpio malo vode i jurnuo natrak u učionicu 17. Činilo mi se da sam se previše uživio u svoju ulogu. Djevojke su me gledale zadovoljno, razred mi se poveselio. Bilo je vrijeme za njihovu prvu povijesnu lekciju. Barem onu iz moje perspektive. Odlučio sam se poigrati njihvoim umovima pa sam im rekao:

„Ispričat ću vam jednu povijesnu priču, vezana je uz lekciju koju bismo trebali obraditi, ali pošto ste vi ipak moj razred, smatram da zaslužujete povlašteni tretman, zar ne?“

„Da, da! O da!“ – izvikivali su veselo.
„Što znate od Vladu Tepešu“ – zapitao sam ih?

Prvo muk a onda je Rene hrabro podigla ruku i rekla:

„Povijesni lik, po kome je Bram Stoker napisao svoj slavni horor-roman Dracula.“

„Tako je, odlično Rene.“ – uzvratio sam.

‘Uuuuu horor, to profać.’ – brujilo im je mislima.

„Kako bismo ovog polugodišta trebali obrađivati razvoj Osmanskog carstva, mislio sam da bi bilo zgodno da čujete ovu pripovijest i da je nadovežemo uz sat književnosti koji nam slijedi pa da za zadaću iz oba predmeta napišete esej o svom viđenju te povijesne ličnosti. Možete pustiti mašti na volju, pa uz činjenice koje ću vam sada ispričati a i uz udžbenik koji vam je na raspolaganju, možete napisati i fantastičnu priču. Zadao bih to i drugim razredima vaše klase. Recimo kao neko natjecanje a pobjednik će osvojiti vrijednu nagradu. Što kažete?“

„Može!“

„Super profesore.“ – zaorilo je razredom.

„Lik Drakule, utemeljen je zaista prema liku i djelu vlaškog vladara Vlada III. Tepeša koji je vladao od 1446 -1476, uz prekide. Ratovao je protiv turaka i bio je poznat po slinoj okrutnosti prema neprijateljima ali i svojim pučanima. Posebno je bio poznat po nabijanju neprijatelja na kolac. O tome govori mnogo priča, koje su se o njemu prenosile s koljena na koljeno a jedna od njih kaže ovako:

Jedan je trgovac prolazio kolima kroz Trgovište. Morao je prenoćiti u gradu ali nije znao gdje ostaviti kola s robom. Otišao je Draculi i nakon što mu je predao poklon rekao: “Gospodaru, noć me zatekla u tvom gradu. Savjetuj me gdje da ostavim kola sa svojom imovinom kako ne bi bila ukradena.” Dracula mu je odgovorio: “Ostavi kola preko noći nasred gradskog trga. Ja ti jamčim za njih.” Trgovcu to nije bilo po volji ali je poslušao. Ujutro je u kolima nedostajalo 160 zlatnika. Trgovac je Draculi prijavio pljačku, a ovaj je građanima Trgovišta zaprijetio da će ako ne izruče lopova, čitav grad biti spaljen. U međuvremenu je Dracula naredio svojim ljudima da iz njegove riznice uzmu 161 zlatnik i neprimjetno ih stave u trgovčeva kola. Trgovac je pronašao novce, ali kada ih je prebrojao vidio je da ima jedan zlatnik više. Otišao je Draculi i rekao mu: “Gospodaru, pronašao sam svoje novce, ali tu je jedan zlatnik više.” Upravo u tom trenutku vojnici su lopova nabijali na kolac i Dracula je rekao trgovcu: “Da mi nisi rekao za taj zlatnik više, nabio bih te na kolac zajedno s lopovom. Ovako si dokazao svoje poštenje. Idi u miru.

„Što mislite o tome? Je li bio stravičan ili pravedan vladar? Taktike mučenja naučio je dok je bio u turskom zarobljeništvu. Tamo još i danas vrijedi pravilo da se onome tko nešto ukrade odsječe ruka. Što mislite o tako radikalnim potezima?“ – upitao sam ih.

Razredom je vladao muk pa sam odlučio nastaviti priču.

„Ime Drakula naslijedio je od oca koji je bio član viteškog reda pod nazivom Red Zmaja (The order of the Dragon) kojeg je osnovao kralj Sigismund koji je u to vrijeme vladao Njemačkom. Na rumunjskom Dragon tj. Zmaj čita se Drac, kojem se s vremenom dodao nastavak ul. Tako je Vlad Tepeš postao poznatiji kao Vlad Dracul tj. Vlad Dragon.

Sve to Bramu Stokeru dalo je i više no dovoljno materijala da stvori lik Dracule. Međutim ono što je u priči najinteresantnije, je neizostavna činjenica da je vlaški vladar bio sklon mučenju i da je iskazivao veliku opsesiju ljudskom krvlju. Je li to proizašlo iz godina koje je proveo u zatočeništvu ili je iza svega toga stajala istinska potreba da se hrani ljudskom krvlju i nasiljem? To prepuštam na mozganje vama.“

U to se začulo zvono i svi su se prenuli iz razmišljanja.

„Nastavljamo sljedeći sat, ali iz književnog kuta ne povijesnog.“ – dobacio sam im i pojurili su na odmor.

„Opako buraz.“ – zacvrkutala je Sofie došetkajući lagano do katedre.

„Mislim vidjela sam da zbilja započinjemo s proučavanjem horora i znanstvene fantastike ali nisam mislila da ćeš tako dobro povezati oba predmeta i spiku o turcima. Fakat si okej profesor, priznajem. Sve mi je došlo da usred predavanja iskesim očnjake i kažem ‘ekipa vampiri postoje a drakula je čisto simpa lik, prava nježna maca u usporedbi s mojim burazom.’ – zafrkavala je.

„Joj Sofie.“ – uzdahnula je Angie.

„Pusti je, uživala je a to je jedino bitno, zar ne sestrice?“ – dobacio sam, uhvativši je za ramena i promrsivši joj kosu lijevom rukom.

„Joj daj prasac jedan pusti me.“ – zacvilila je i stala si popravljati frizuru čim sam je pustio. Angie nas je gledala presretna. Bilo mi je drago što je sjeta minula iz njena pogleda. Želio sam da uvijek bude ovakva, da nikada ne stigne ta ukleta budućnost koja nas je svakog trena mogla dotaknuti.

„Kako ide?“ – začuo sam Lenin glas s vrata.

„Odlično.“ – zacvrkutala je Sofie.

„Predavanje mi je navodno bilo mrak.“ – zasmijuljio sam se.

„Sve sam čula, maturanti su s tobom oduševljeni. Pola škole je u tebe već zaljubljeno a ovi limači te ne mogu prestati hvaliti.“ – zacvrkutala je.

„No da, nemojmo pretjerivati jer će mu ego toliko porasti da će postat totalno nepodnošljiv.“ – dodala je S. a Angie joj se smješkala s odobravanjem.

„Ma što se ti smiješ vragolanko mala?“ – dobacio sam joj a ona se još jače stala smijati i njen je smijeh obljubio svaki kutak prostorije, bili su to najljepši zvuci što sam ih ikada čuo. Znao sam da će mi se ovi trenuci apsolutne, lude sreće urezati duboko u pamćenje.

Sat književnosti brzo je minuo. Nakon toga popio sam kavu s profesorom Matkovićem i prozujio školskim hodnicima. Imao sam još dva sata i to blok sat književnosti s trećim razredom. Raspravljali smo o Dostojevskom, čiji su Zločin i kaznu preko ljeta morali pročitati.

Bili su zbunjeni teškom logikom romana pa sam umijesto da ih tlačim zamornim pitanjima ukratko iznio svoje mišljenje o glavnom liku:

„Raskoljnikov je previše filozofski nastrojena osoba, koja u svojoj usamljenosti stvara teorije u kojima je sve dopušteno. Ubija lihvaricu pa osjeća grizodušje, kao i svaka druga osoba. U nemogućnosti da prihvati činjenicu da je počinio ubojstvo i da nađe unutarnji mir, prijavljuje se vlastima i prihvaća svoju kaznu. Dostojevski ga u nekim segmentima romana prikazuje kao labilnu osobu a pred kraj kao nekog čija je hrabrost suočavanja sa stvarnošću ipak jača od straha, te zbog toga zaslužuje i dozu suosjećanja.“ – pritom sam malo zastao shvativši da ih je posljednja rečenica zbunila pa sam to odlučio obrazložiti ovako:

„Dostojevski nas je naučio voljeti ljude koje naš moral osuđuje. Izjava je to jednog francuskog učenika. Što će reći da je ljudski suosjećati s onima koje osuđujemo jer je i zločinac ponekad žrtva, stjecaja okolnosti ili neke druge osobe, a možda i vlastite gluposti. Mislim da je ovo dovoljno. Za zadaću napišite svoje viđenje osude i suosjećanja prema osuđenom, biste li mogli suosjećati i na koncu oprostiti nekome ovakav grijeh?“

Dok se učionica praznila, razmišljao sam o svojim zločinima. Znao sam da će me kazna stići onog dana kad izgubim Angie. Znao sam isto tako da sam to i zaslužio. Više bih volio da su sve te muke sustigle mene, no nju. Jer ona je zaslužila sve, sve najbolje, nije zaslužila patiti.

No… tako sigurno ne bih bio zaista kažnjen. Njena bol ono je što je mene najviše boljelo i proganjalo, iznutra izjedalo.

Pravda mi se sporo primicala, ali primicala se. Svakim trenom agonija je u meni bivala sve žešća. I samo sam želio puknuti, onako kako pukne običan čovjek pa ga nakon toga zatvore u ludnicu i bace ključ. Ali znao sam da neću, samo ću se svakog trena gušiti sve više i trpjeti to.

Sofie je otišla s Angie na kavu i kolače nakon nastave. Prelako su se uživjele u svoje uloge i previše su u tome uživale. Morao sam bježati od takve stvarnosti, gušila me pomisao da će samo tako jednom nestati.

Umijesto da odem u hotel otišao sam pogledati svoje novo zemljište. Bilo je to lijepo, veliko imanje, sa šumom i jezerom. Idealni kutak za bijeg, mjesto gdje bi svaki normalni čovjek podigao svoj dom iz snova. Samo… ja nisam bio čovjek, ne zaista. Nisam mogao sanjati bajku. Mogao sam samo pomoći Angie da ima svoju dok je ovdje. Mogao sam joj samo olakšati taj teret koji je nosila.

Nakon razgledavanja, vratio sam se u grad i otišao do gradske vijećnice da se raspitam u vezi građevinskih dozvola. Dobio sam tonu formulara koje je valjalo ispuniti kako bih uopće mogao zatražiti dozvole. Mrzovoljno sam pokupio formulare i krenuo put hotela.

Putem sam se naslušao šaputanja prolaznika. Još su brujili o mom sinoćnjem „abnormalnom ponašanju ali hrabrom spašavanju jadne djevojke“. Odlučio sam se raspitati za njeno zdravlje, ali nisam bio spreman otići u bolnicu. Bilo bi to zbilja previše.

U hotel sam se dovukao zadnjim snagama. U meni su se rušili svjetovi svake sekunde. Zatvorio sam se u kupaonicu, ugasio svjetla, sjeo na mramorni pod i počeo plakati. Onaj ljudski dio mene više nije mogao izdržati. Sva ta gluma bila je nešto s čime se samo vampir mogao nositi a ja više nisam znao što sam.

Bio sam neka igrarija sudbine koja mi je prvo uzela život i dala mi pakao, onda mi poklonila nešto najljepše i vratila dušu, samo da bi mi to uzela, da bih zatim mogao cijelu prokletu vječnost za njom patiti.

I tad sam odlučio, onog trena kad Nju izgubim sam ću sebe uništiti. Svijet bez Nje, mjesto je gdje ne želim postojati ni u kom obliku. I nije mi važno što ona to govori, koga bih ja to mogao braniti kad Nju izgubim? Što bi to moglo biti iole važno? Ništa, apsolutno ništa.

Život je jebeno sranje, bio on ljudski il’ vampirski.

By Marija Klasiček

 

Komentari

Amazonke.com

Mi smo redakcija APortala a vi čitate članak s našom preporukom :)

You May Also Like

Bol, Lisa Gardner,bibliomanija, Ana Čaić Blažević, APortal,majka, dijete