Dio duše…

Postoje trenuci kad se žena slomi. Onako do kraja. Kad s njenim snovima i njenom ljubavi, umre i velik dio njene duše. Nebitno koga i što je ostavila iza sebe, ali učinila je to. I plakala je, ne zbog nekog drugog, plakala je zbog sebe. Zbog onog dijela sebe kojeg je s tom osobom ostavila. Onog dijela koji je tamo – umro.

Neke stvari nas obilježe zauvijek. Oblikuju, kao što more oblikuje šljunak o koji udara. Izmijene nas do neprepoznatljivosti. Blagost zamijeni sumnja. Nevinost zamijeni iskustvo. Ranjivost zamijeni snaga i otpor prema novim ljudima i novim stvarima. I nekad to postane trajno oštećenje duha, a nekad samo jedna stepenica kojom smo se uspele do nečeg boljeg. Ali do te stepenice treba doći i treba imati hrabrosti zakoračiti i stati na nju, da bi se uspele više, pa vidjele razlog zašto smo neke bitke morale izgubiti.

woman sleeping

Izgubile smo ih. Pustile smo neke stvari i neke ljude da odu, da bi opet pronašle sebe. I izgradile iz nule, one dijelove sebe koje smo s njima, putem pogubile.

Ponekad iza nas ostaju teške veze. Ponekad poslovi u koje smo se dale, ali su nam više uzeli nego donijeli. Ponekad prijateljstva… ponekad naša obitelj. I koliko god ovo zadnje –  obitelj bila važna. I ona može biti destruktivna. Ponekad se od nje odmičemo za bolje svih. Ne govorim ovdje o napuštanju djece, govorim o napuštanju nezdrave okoline, lošeg odnosa s partnerom ili roditeljima i rodbinom. I gradnju sebe.

Jer nitko oko nas ne može s nama biti sretan, ako smo same sa sobom nesretne. I sve one naše mane, na koje se drugi oko nas žale, samo su odraz našeg izgubljenog samopouzdanja i premale, zdrave ljubavi prema sebi samoj.

Tek kad povratimo svoju snagu, svoj duh, tek tad postajemo dovoljno moćne da se nosimo s drugima, da lupimo šakom o stol i kažemo – Ne, od danas stvari stoje tako i tako. I nema ali… i nema pregovaranja. Jer ja to zaslužujem. Zaslužujem poštovanje, jer ne pristajem na manje.

Ta zadnja stepenica, vlastitog rasta, ona je najteža. Ona mijenja sve o čemu smo učene dok smo odrastale i sva uvjerenja koje nam je usadila i obitelj i društvo. Da se moramo beskrajno davati, da moramo biti ponizne, blage, tihe i da vječno moramo nekog vraga praštati.

Ne moramo – moramo samo voljeti sebe, i ne dati na sebe. Nikome. Jer nitko na to nema pravo. Koliko god nam blizak bio. Koliko god nas volio i koliko god si prava uzimao da nam “pokaže naše mjesto”.

Žena ima ono mjesto koje odabere sama! Nikada to ne zaboravite. Mi smo te koje se postavljamo u kut ili na tron. To nije samoljublje, to je samopoštovanje. A razlika između je ona stepenica na koju se trebamo popeti, jer kad stanemo na nju, iza nas ostaje depresija, problemi s egom i samopouzdanjem, a pred nama stoje novi izazovi u koje stupamo hrabro jer se volimo dovoljno, da znamo da to možemo.

Marija Klasiček

marija.klasicek@amazonke.com

Komentari

Marija Klasiček

Autorica, kolumnistica i nagrađivana umjetnica, Marija je vlasnica APortala i glavna urednica. Svoju ljubav prema umjetnosti, spojila je kroz pisanu riječ i note. Uz to što potpisuje sva svoja glazbena djela, aktivno sklada i za mnogobrojne estradne umjetnike. Za sve što napiše kaže: “To je napisao život… nisam ja.” 

You May Also Like

Bol, Lisa Gardner,bibliomanija, Ana Čaić Blažević, APortal,majka, dijete