Prokletstvo vječnosti

Sklopio sam oči, pustio sam da se suze u njima skupljaju, pustio sam da se svemir gubi i utapa u tim suzama, ništa mi ionako više nije bilo važno.

A onda… opet ona prokleta bol, što mi obuhvati cijelo tijelo i stane me žariti dok mi ne lupi u glavu i tamo se ne usije… samo ovaj put cijelo mi se tijelo usijalo, počeo sam se tresti a onda… onda sam se potpuno izgubio. Negdje…

Nisam znao gdje sam.

Otvorio sam oči polako. Oko mene strujio je zrak, samo nije to bio zrak, bila je to jeka vremena što protječe mimo mene dok ja jurim… kroz neko blještavo svjetlo, koje uopće nije bilo svjetlo, već lom svijetloplave boje. Probao sam to dotaknuti, ali ruke me nisu slušale, samo sam stojeći – jurio. Što bi Einstein na ovo rekao?

Odjednom boja se počela mijenjati, plave zrake gubile su se u mutnom crvenilu, tamnom i baršunastom. Oko mene nebo u kojem sam jurio postalo je tekućina. Krv se prelijevala posvuda ali me nije zaista doticala, samo je prolazila mimo mene, dok me u grlu pekla strahovita žeđ. Odnekud dopirali su zvuci vrištanja. Strašni urlici, zapljusnuli bi me u valovima a tad jenjavali. Odjednom sam zastao, boje su se oko mene iznova mijenjale a s njima nestajala je i žeđ. Sve se pretvorilo u zelenilo. Stajao sam usred šume, visoka stabla smreka i čempresa nadvijala su se nadamnom.

Neki lik, nejasan i maglovit prilazio mi je iz daljine, oko njega obrisi vremena i prostora lelujali su poput mekih oblaka dok su vibracije tiho plovile prema meni brže od te utvare.

I tad odjednom, ugledao sam Nju. Ali to nije bila ona. Bila je starija, ozbiljnija. Oči joj više nisu imale onu zelenkastu nijansu. Bile su tamne, obrubljene sitnim boricama, ali ne to nisu bile borice, bili su to tamni kolobari koje isprva nisam mogao razabrati… a na obrazima nije bilo ni tračka rumenila. Nije više bila ljudsko biće.

Prišla mi je polako i osmjehnula se. Niz biserno bijelih zuba zabljesnuo me svojim sjajem. Osmijeh joj je bio tako topao, a opet tako hladan.

„Ne boj se.“ – tiho je izgovorila. Nisam se bojao, bio sam zgrožen. Ona je postala ono što sam joj najmanje želio. Sklopio sam oči, nisam to želio gledati. Probudi se, probudi ponavljao sam si.

„Ne sanjaš.“ – rekla je i dotakla mi obraze. Ruke su joj bile hladne, onakve kakve su moje bile prije no što me prvi put zagrlila.

„Pogledaj me, molim te.“ – izgovarala je blagim tonom koji je bio prekrasno zvonak ali nije mi se milio, ne kao prije.

„Ne mogu.“ – progovrio sam. „Ovo nije stvarno, ne može biti stvarno. Ne želim da bude stvarno.“ 

„Nije još, ali će biti. Ovo je moja budućnost, naša budućnost.“

„Kako to može biti naša budućnost kad u njoj postaješ čudovište poput mene? I ako ću ti ja to uraditi, ako sam ti to već uradio…“ – ušutio sam ne znajući u kojem vremenu sam uopće, ne znajući kako si to uopće objasniti, a onda nastavio:

„To ne može nikako biti sreća. Samo bol. Prokletstvo na koje si osuđena zauvijek.“

„Stvari nisu uvijek onakve kakvima se čine.“ – progovorila je i nestala. Oko mene prizor se izmijenio. Umijesto visokih čempresa ugledao sam obalu. Valovi su žestoko udarali o stijene. Miris soli plovio je vjetrom i ispreplitao se s mirisom jutra. Visoko na nebu sivkasti su oblaci ustupali mjesto prvim sunčevim zrakama. Bile su tople i nježne, njihov me dodir nije pekao, a negdje u daljini čuo se dječji smijeh, vrckav i radostan. I tad sam ih ugledao. Dječaka i djevojčicu. Tamne kose, zelenkastih očiju, vedri i rumeni, preplanuli od ljetnoga sunca… U grudima srdašca su im odjekivala u ratobornom djetinjem tonu. Jurili su žalom, gledajući visoke valove, gađajući se pijeskom i kamenčićima…

„Tata!!!“ – začuo sam krik djevojčice.

„Vidi što mi radi. Čupa me opet…“ – žalostan me glasić zarobio poput paukove mreže i želio sam pojuriti prema njoj.

„Pekmezu jedan.“ – zacvrkutao je dječak i pojurio u vodu.

„Nemoj sine, valovi su previsoki!“ – viknuo sam i sav se zatresao.

„Ne brini tata!“ – doviknuo je i zaronio pod val a tren zatim vidio sam ga kako izranja i opet se baca pod val.

A tamo u daljini, u samoj sjeni žala stajala je ona, u dugoj bijeloj haljini, biserna osmjeha ali… rumenih obraza. Smijala se gledajući ih, a zatim je pogledala mene.

Tren sam je tako gledao sav u nevjerici a zatim se prizor iznova promijenio. Stajao sam pred vratima gradske gimnazije. Kraj mene je stajala Sofie, vedra i nasmiješena, raširenih ruku, čekala je da nekog zagrli.

„Teta Sofieeeeeeee.“ – čuo se veseli dječji krik i malena tamnokosa pojava, rumenih obraza, u prelijepoj ružičastoj haljini jurnula je prema S. niz stepenice ravno u zagrljaj. Za njom jurila je Lena vrišteći: „Keti čekaj, nisi uzela jaknu, vidiš da puše vjetar, što će mi reći tvoji mama i tata ako se prehladiš!?!!“

Promatrao sam ih smeteno, nisu uopće znale da sam tu. Zagrlile su se radosno dok je djevojčica oko njih plesala u svojoj ružičastoj haljinici.

Sofie je izgledala starije, ozbiljnije. Nosila je naočale. To nije imalo smisla. Možda je samo dio krinke.

A tad opet sam jurio, dugo, dugo, a možda je zapravo trajalo tek tren. Sklopio sam oči prestravljen, nisam znao što ću ugledati. Kad sam se napokon zaustavio, oko mene čuli su se zvuci veselja i nečiji je pjevni glas do mene dopirao:

„Diploma mama, diploma. Inžinjer strojarstva. Hebemti sve, nema više štrebanja.“

„Toni, jezika ti tvoga, kad ćeš se više naučiti pristojno ponašati?“ – prekorila ga je Angie.

Angie???

Otvorio sam oči. Stajali su ispred visoke zgrade od stare, crvenkaste cigle. Na zlatastoj ploči pisalo je Strojarski fakultet. Ispred mene, tek svega korak, dva udaljeni stajali su Angie i Mark. Do njih mladić u ranim dvadesetima, vrckave crne kose što mu je lelujala amo tamo, nošena vjetrom.

U ruci držao je sveučilišnu diplomu i gledao majku zločestim ali pitomim pogledom. Upravo je diplomirao, čekao ga je cijeli svijet.

„Svemir ljubavi. Svemir.“ – šapnula mi je Angie i tad nestala.

„Nikad ne zaboravi koliko te volim.“ – čuo sam kako mi dovikuje iz daljine, iz prevelike daljine.

Ne nemoj otići –  htio sam zaustiti ali nisam mogao. Strašna bol zasjekla me u prsima i tad jurnula u moj vrat i tamo zastala kao da čeka eksploziju, no prelila se u moje misli i tamo zažarila.

„Anthony, daj probudi se. Što ti je?“ – vrištala je Sofie tresući me.

Otvorio sam oči ali tren ništa nisam vidio, zatim sve se iznenada razbistrilo, sjedio sam na podu kupaonice a iznad mene nadvila se krhka, malecna Sofie prestravljena izraza lica. Iznad nje navirivala su se još dva zabrinuta oka. Bio je to Gustav, smrknut i zabezeknut.

Pokušao sam ustati, no bol me opet zasjekla cijelom duljinom trupa.

„Još ću malo ovako sjediti.“ – promucao sam a Sofie me zbunjeno gledala.

„On je skrenuo, onako do daske. Nema drugog objašnjenja.“ – procjedila je šokirano kroz zube i naslonila se naumivaonik. Do mene se spustio Volkovski i stao me promatrati,onako kako se u laboratoriju promatraju pokusni kunići.

„Dobro sam.“ – zaškrgutao sam zubima i okrenuo glavu u stranu.

„Bome tako ne izgledaš.“ – dobacio mi je i ustao, jednom mi rukom dohvativši rame a drugom lijevu ruku. U hipu Gustav mi se našao s desna i podigli su me s poda i spustili na krevet. U spavaćoj sobi bili su svi. Mark, Lena i Angie.

Gledala me prestravljeno. Nije znala. Ni ja u biti nisam znao što mi se to točno sad dogodilo. Sjela je na krevet uz mene i rukom mi nježno stala prelaziti preko obraza.

„Što god da si vidio, moraš to podijeliti s nama.“ – prošaptala je.

Želio sam im ispričati ali jezik se nije htio micati, kao da sam nijem ali nisam bilo nijem.

„Ne može. Ne smije.“ – progrmio je Volkovski.

„Ono što je vidio, dano je samo njemu i tako mora ostati.“ – dodao je i izašao iz sobe.

„Proklete gluposti. Koji vam je svima vrag. Ponašate se k’o da ste u nekoj sekti. Samo nam još fali neki nadobudni svećenik da nam ovdje drži svoje ‘mise’.“ – kreštala je Sofie i ljutito lupkala potpeticom čizmice o pod.

„Stvari su takve kakve jesu. Možemo ih prihvatiti ili se možemo zbog njih požderati iznutra.“ – dobacila joj je Lena i sjela u fotelju nasuprot nje, bacivši pogled negdje u stranu.

Mark je samo šutke stajao tako još tren ili dva a zatim se odvukao za Volkovskim. Sjeo je za stol u boravku i počeo brzopotezno lupkati po tipkovnici laptopa. On i Volkovski nešto su tražili. U tom trenu nije me uopće zanimalo što. Želio sam samo znati je li ono moguće? Hoće li se ostvariti?

Hoćemo li Angie i ja zaista jednom imati obitelj? I kako je to moguće?

Gledao sam je pomalo u transu a ona mi se toplo smješila. Je li na to sinoć mislila? Ako je… mogao sam je razumijeti.

Za njih bi oboje žrtvovali sve.

Marija Klasiček

[email protected]

Komentari

Mi smo redakcija APortala a vi čitate članak s našom preporukom :)